Najava Draška Stanivukovića o osnivanju “velikog političkog pokreta koji će obilježiti novo doba Republike Srpske” pokrenula je lavinu reakcija na političkoj sceni. Iako se prezentira kao ideja koja donosi promjene i nudi izlaz iz iscrpljujuće borbe između vlasti i opozicije, mnogi analitičari smatraju da se iza ovog projekta krije dobro poznat obrazac bosanskohercegovačke politike – stvaranje ličnog kulta vođe. Stanivuković, koji je politički rastao kao kritičar režima, danas sve više podsjeća na Milorada Dodika, dugogodišnjeg arbitra političkog života u Republici Srpskoj.
Njegova vizija pokreta, kako tvrdi, podrazumijeva ujedinjenje ljudi iz različitih političkih tabora i izgradnju alternative koja nije ni vlast ni opozicija. Međutim, iza tog slogana krije se jasna strategija – distanciranje od svih kako bi sutra mogao pregovarati sa svakim. Stanivuković sada govori o “istorijskim misijama” i “velikim idejama”, mnogo više u tonu državnika nego opozicionog buntovnika, što jasno pokazuje njegov prelazak iz uloge kritičara u figuru koja teži apsolutnom liderstvu.
U razradi ove priče posebno su važne tri dimenzije:
- Politička retorika – od megafona i protesta do ozbiljnog državničkog nastupa, Stanivuković mijenja ton i poziciju, sve više podsjećajući na putanju kojom je Dodik prošao devedesetih kada je od “reformiste” postao “državotvorni vođa”.
- Odnosi sa opozicijom – reakcije lidera opozicionih stranaka bile su žestoke i gotovo jednoglasne. Oni smatraju da Stanivuković ne gradi alternativu vlasti, već ruši opoziciju. Jovica Radulović iz SDS-a upozorava da on crta opoziciju kao neprijatelja, dok Nebojša Vukanović ide dalje, nazivajući ga “igračem Milorada Dodika”. Nekadašnja saradnica Jelena Trivić otvoreno kaže da on želi biti “Dodik poslije Dodika”.
- Koalicioni saveznici – Stanivuković nije sam u ovom poduhvatu. U partnerstvu je sa Igorom Radojičićem, bivšim gradonačelnikom Banjaluke i dugogodišnjim Dodikovim saradnikom, kao i sa Dejanom Kojićem, načelnikom Pala. Ova kombinacija stvara most između opozicije i vlasti, dajući pokretu legitimitet i širinu.
Jedan od najzanimljivijih aspekata jeste Dodikova šutnja. Čovjek koji nikada ne propušta priliku da kritikuje opoziciju, ovoga puta ostaje tih. To se tumači kao prećutno odobravanje, jer dok se opozicija bavi unutrašnjim sukobima, SNSD priprema teren za prijevremene izbore. U toj maglovitoj političkoj atmosferi, Stanivukovićev pokret lako može zauzeti prostor “treće struje”.
Iako tvrdi da “pokret nije partija”, sve indicije pokazuju suprotno. Biće tu rukovodstvo, program, organi i izborne liste – ukratko, politička infrastruktura. To znači da se PDP, stranka koju je nekada vodio Mladen Ivanić i koja je bila prepoznata po umjerenom proevropskom kursu, sada pretvara u poligon za izgradnju ličnog brenda njenog aktuelnog lidera.
Pitanje koje se logično nameće glasi: da li Stanivuković želi postati novi Dodik? Ako se to podrazumijeva u smislu karizme, populističke vještine i medijske dominacije, odgovor je potvrdan. Međutim, ako se misli na kontrolu nad institucijama, medijima i ekonomskim polugama moći, on je još uvijek daleko od Dodikovog modela vlasti. Ipak, zabrinjava način na koji preuzima Dodikov politički refleks – potrebu da bude centar svega i svakoga. Njegova izjava da će “pobijediti jer se stvari okreću onako kako se on okrene” tipična je za politički diskurs kakav je godinama gradio Dodik.
Ovakva samouvjerenost, gotovo mesijanska, sugerira da Stanivuković nije “novi Dodik” u smislu nasljednika, već prije proizvod Dodikovog vremena. On je oblikovan u sistemu gdje je moć personalizovana, a politički uspjeh vezan za ličnost vođe, a ne za ideje ili institucionalni razvoj.
Zaključak koji se nameće jeste da Stanivukovićev pokret možda donosi novo poglavlje u političkom životu Republike Srpske, ali ono nije novo u idejama, već u ambicijama. On pokušava ispisati narativ o modernom lideru koji prevazilazi podjele, ali svojim stilom i načinom djelovanja sve više podsjeća na modele koje je do jučer kritikovao. Dodik možda formalno odlazi, ali njegov politički duh – potreba za vođom i personalizacijom moći – očigledno ostaje.
