Afera “Viaduct”: Politička retorika i prebacivanje odgovornosti
U nedavnoj emisiji Telering, predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, iznio je niz kontroverznih tvrdnji vezanih za aferu poznatu kao “Viaduct”. Ova emisija privukla je veliku pažnju javnosti, jer je Dodik pokušao prebaciti odgovornost na razne aktere u političkom i pravnom prostoru Bosne i Hercegovine. Njegovi komentari, koji su uključivali direktne optužbe i spekulacije, ukazali su na problem disfunkcionalnosti institucija, ali su istovremeno otvorili i brojna pitanja o njegovoj vlastitoj ulozi u ovoj krizi.
Dodik je tokom svog izlaganja naglasio da je slučaj “Viaduct” pokazatelj duboke disfunkcionalnosti državnih institucija koje, po njegovom mišljenju, ne rade u interesu oba entiteta, već su usmjerene protiv Republike Srpske. Ova izjava nije iznenađujuća, s obzirom na to da Dodik često koristi ovakve narative kako bi osnažio svoju političku poziciju, ali i kako bi prikrio eventualne propuste vlasti. Naime, Republika Srpska već dugo vremena pokušava da se afirmiše kao autonomna jedinica unutar Bosne i Hercegovine, a ovakve tvrdnje dodatno hrane osjećaj nesigurnosti među njenim građanima.
U svojoj analizi, Dodik je istaknuo da su vlasti Republike Srpske spremne da preuzmu odgovornost i da su odavno ponudile zakonski osnovano rješenje koje bi uključilo korištenje neraspoređenih sredstava sa nivoa BiH. Prema njegovim riječima, ova sredstva, koja se procjenjuju na 300 miliona maraka, trebala bi biti usmjerena ka rješavanju obaveza koje proizlaze iz spora. Međutim, njegovo insistiranje na tome da je Sarajevo odustalo od tog prijedloga ukazuje na složenost političkih odnosa i nedostatak dijaloga između entiteta. Ovakvo stanje dugoročno može stvoriti dodatne tenzije, koje će se teško prevazići bez otvorenog razgovora među svim političkim akterima.
Osim toga, Dodik je iznio niz optužbi na račun advokata iz Banjaluke, kolega iz Sarajeva, kao i pojedinaca iz zajedničkih institucija BiH, čime je stvorio sliku o širokoj mreži konspiracije koja djeluje protiv interesa Republike Srpske. Ova retorika može polarizovati već napete odnose unutar zemlje, dok istovremeno stvara percepciju nepovjerenja među građanima. Interesantno je primijetiti da je Dodik na svoju listu krivaca uključio i ekonomske analitičare poput Svetlane Cenić, koja je poznata po svojim kritikama na račun vlasti, kao i političke figure poput američkog ambasadora Michaela Murphyja. Takvim istupima, Dodik dodatno komplikuje odnose sa međunarodnom zajednicom, koja često ima ključnu ulogu u posredovanju između entiteta.
Nakon ovih izjava, postavlja se pitanje koliko su Dodikove tvrdnje zasnovane na čvrstim dokazima, a koliko na političkoj retorici. Bez konkretnih dokaza, ovakve insinuacije mogu stvoriti dodatnu konfuziju i nepovjerenje među građanima. U ovom kontekstu, važno je napomenuti da upotreba nacionalne retorike i insistiranje na teorijama zavjere može imati ozbiljne posljedice po društvenu koheziju. Kada se problemi ne rješavaju kroz institucionalne mehanizme, već putem javnog linča, povjerenje u pravni sistem postaje fragilno. Uz to, ovakva praksa može dovesti do stvaranja “nas protiv njih” mentaliteta, što je posebno opasno u već podijeljenom društvu kakvo je Bosna i Hercegovina.
Afera “Viaduct” nije samo pravno-finansijski problem, već simbolizira i način na koji se u domaćoj politici često izbjegava odgovornost. Umjesto da se jasno istraže propusti i prepoznaju greške unutar vlastitog sistema, politika se sve više fokusira na traženje neprijatelja. Ovakav pristup može dovesti do daljnje polarizacije društva i stvaranja nepovjerenja među građanima, što je posebno zabrinjavajuće u kontekstu već postojećih tenzija u Bosni i Hercegovini. Primjeri iz prošlosti, poput onih vezanih za ratne zločine ili privatizaciju, pokazuju da izbjegavanje odgovornosti vodi ka trajnim posljedicama po društvo i njegovu budućnost.
Na kraju, ovakva praksa, u kojoj se neutemeljene optužbe koriste kao sredstvo skretanja pažnje, predstavlja ozbiljnu prijetnju stabilnosti demokratskih procesa. Umjesto da se odgovorni pozovu na transparentnost i preuzmu odgovornost za moguće greške, javnost se zatrpava neprovjerenim informacijama i teorijama zavjere koje služe isključivo za očuvanje vlastitih pozicija. Dugoročno, takvo djelovanje podriva povjerenje građana u institucije i ostavlja važna pitanja bez odgovora. U tom smislu, neophodno je raditi na jačanju institucionalne otpornosti i promovirati dijalog kao ključni alat za rješavanje sporova i izgradnju povjerenja među svim akterima u društvu.
