Jedan čovjek je bio toliko dragocjen koliko cijela zajednica. Bio je posvećen Allahu iz srži svoga bića. Bio je spreman suočiti se s vatrom zbog svoje odanosti tevhidu, uvjerenju u jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu.
Njegova putovanja, ili bolje rečeno, njegove hidžre, odvela su ga do ovog dalekog mjesta u suhoj arapskoj pustinji, gdje je sagradio tvrđavu čistog monoteizma na ruševinama politeizma.
Dok je gradio Ka’bu, hram tevhida, molio se svom Gospodaru da od njegovog potomstva izraste zajednica koja će čuvati ovu istinu i uzdizati njen barjak.
Zar je čudno što pripadnici islamske zajednice, nakon mnogo vremena, hrle da posjete Ka’bu koju je sagradio otac tevhida, Ibrahim, alejhi selam, i da, kružeći oko nje, izgovaraju riječi tevhida?!
On je davno uputio poziv generacijama da posjećuju ovu Allahovu kuću, pa je eho ovog poziva došao do srca hiljada muslimana, koji dolaze sa svih strana svijeta i hrle prema Ka’bi, izgovarajući: Lebbejkellahumme lebejk! Lebbejke la šerike leke lebbejk! lnnel-hamde ven-ni’mete leke vel-mulk, la šerike leke! (Odazivam Ti se, Allahu, odazivam! Odazivam Ti se! Ti nemaš sudruga i ortaka! Odazivam Ti se! Zaista, svaka zahvala, sve blagodati i vlast samo Tebi pripadaju, Ti nemaš sudruga i ortaka!)
Neki ljudi ne razumiju duboke poruke sadržane u obredima hadža, čak ni među samim hodočasnicima.
Gledao sam prema Safi, prepunoj hodočasnika koji su se kretali između nje i Merve, i pitao sam se: “Sa’j između ova dva brda propisan je kako bi se ojačalo vjerovanje i povjerenje u Allaha, čak i kada se materijalni uvjeti ne čine povoljnim, ali li to shvaćaju ovi ljudi?”
Stoljećima, ovo mjesto je bilo tiho i pusto. Ibrahim, alejhi selam, došao je u to mjesto sa svojom ženom i malim sinom. Kada ga je Hadžera upitala:”Ostavljaš li Ismaila i mene u ovoj neplodnoj zemlji gdje se ništa ne sije, gdje nema ljudi ni nastambi?” , Ibrahim, alejhi selam, je odgovorio potvrdno, jer mu je to naredio Allah.
Hadžera je rekla: “Onda nas Allah neće zaboraviti.”
Ibrahim, alejhi selam, otišao je, ne znajući šta će se dogoditi s njim ili s njegovom porodicom, ali je poslušno izvršio naredbu koju je dobio objavom.
Hadžeri je ponestalo zaliha hrane i vode, i došao je kritični čas, pa je brižna majka trčala između dva brežuljka smještena u dolini pustinje, tražeći spas za dijete, bojeći se da ne skapa od gladi i žeđi. Nakon nekog vremena, melek je došao i iskopao izvor Zemzem, a ptice su kružile iznad vode koja je šikljala, pa su neki ljudi osjetili da je to zbog vode, i došli su i naselili se na tom mjestu.
Ovo povjerenje Hadžere u Allaha urodilo je plodom. Allah ju nije napustio nakon što se pouzdala u Njega, čak i kad su materijalni uvjeti bili nepovoljni.
Trebamo li mi koji vršimo sa’j između Safe i Merve razumjeti duboke poruke i posljedice povjerenja u Allaha, dok oponašamo primjer Hadžerine vjere i odanosti dok je trčala između dva brda?
