Bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, dr. Mustafa Cerić, uputio je otvoreno pismo predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, u kojem oštro kritikuje njegovo stalno miješanje u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine. Pismo je napisano u ironičnom i direktnom tonu, jasno poručujući Vučiću da Bosna nije ničija kolonija, niti dodatak njegovim političkim govorima, već suverena i međunarodno priznata država.
Na samom početku Cerić se obraća Vučiću neformalno, čak pomalo podrugljivo, naglašavajući da mu piše iz zemlje koju Vučić ne prestaje spominjati i u koju neprestano politički zadire – Bosne i Hercegovine. Podsjeća ga da Bosna ima sve elemente državnosti: teritorij, suverenitet, zastavu, pasoš, zakone i, što je posebno važno, sudove koji donose odluke ne tražeći dopuštenje ni od Beograda, ni od Moskve, niti od entiteta RS.
Kao ključni povod za pismo, Cerić navodi pravosnažnu presudu Miloradu Dodiku, kojom je Dodik ostao bez funkcije predsjednika Republike Srpske, ostavši „predsjednik” samo svog naloga na društvenim mrežama. Vučićevi javni nastupi nakon ove presude, prema Ceriću, tipični su politički monolozi koji počinju prijetnjama i završavaju porukama o navodnoj zaštiti Srba.
U središnjem dijelu pisma, Cerić podsjeća Vučića na nekoliko istorijskih činjenica koje, kako kaže, srbijanski predsjednik uporno zaboravlja:
-
Srbija nije garant Dejtonskog sporazuma.
-
Slobodan Milošević nije bio garant mira, već agresor.
-
Srbija je bila strana u ratu, a ne neutralni posmatrač.
-
Dejtonski sporazum potpisan je zato što je Srbija izgubila rat, a ne iz ljubavi prema miru.
Iz ovoga proizlazi da Vučić, prema Ceriću, nije nikakav tutor Bosne, već nasljednik političkog poraza svoje države. Zato bi mu, kako ističe, dobro došlo malo skromnosti i mnogo tišine.
Cerić dalje naglašava da je presuda Dodiku odluka bosanskog suda, institucije suverene države, što Vučić, kako se čini, još uvijek ne shvata. U Bosni, kaže Cerić, zakoni važe, i to jednako za sve – što je koncept koji Vučić, po njegovim riječima, smatra skoro pa „naučnom fantastikom”, s obzirom na to kako se u Srbiji često mijenjaju zakoni ili čak sudije kad presude nisu po volji vlastima.
U nastavku pisma, autor upire prst i na probleme same Srbije, koje Vučić, prema njegovom mišljenju, zanemaruje dok se bavi spasavanjem Dodika. Cerić nabraja:
-
Vojvodina – šuti i čeka svoj trenutak.
-
Sandžak – sve više gleda prema Sarajevu nego prema Beogradu.
-
Preševska dolina – pamti prošle nepravde i ne zaboravlja.
Dok Vučić pokušava „braniti srpstvo” u Bosni i na Kosovu, Beograd se suočava s korupcijom, infrastrukturnim problemima i sve težim životom penzionera. Prema Ceriću, Vučiću je sada najveći zadatak spasiti Srbiju – od njega samog.
Govoreći o Dodiku, Cerić ističe da je osuđen ne zbog političke mržnje iz Sarajeva, već zbog kršenja zakona države kojoj formalno pripada. Time je izgubio svaki institucionalni legitimitet. Paralelno s tim, autor smatra da i Vučićeva politička era ulazi u fazu završetka, jer sve više građana Srbije javno iznosi iste kritike koje mu već godinama upućuju Bošnjaci, Crnogorci i Albanci.
Poruka Cerića je jasna: Vrijeme improvizacija i političkog glumatanja je prošlo. Vučiću otvoreno poručuje – “game is over”, odnosno igra je završena. U emotivno snažnom zaključku, Cerić ga poziva da „spusti mikrofon, isključi televizore i izvuče nos iz Bosne”. Bosni je potreban mir, a Vučiću – kako ironično dodaje – advokat i penzija, ali bez političkog imuniteta.
Na kraju, Cerić mu s dozom sarkazma šalje i pozdrav Dodiku, savjetujući da jedan drugome poklone slike iz „slavnih dana” kada su obojica vjerovali da se zakoni Bosne i Hercegovine na njih ne odnose. Pismo završava potpisom: Građanin suverene, nezavisne i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine – porukom koja simbolično nosi težinu cijelog obraćanja.
