Politički pejzaž Republike Srpske, naročito u kontekstu uloge Milorada Dodika, ostaje i dalje dominantna tema u analizama i javnim diskursima. U nedavnom intervjuu za FTV, Aleksandar Trifunović, politički analitičar i urednik portala Buka, iznio je niz stavova koji reflektuju trenutne političke okolnosti, ali i moguće pravce budućeg razvoja. Njegova analiza pruža uvid u dublje strukture moći, gdje formalne funkcije i izborni rezultati često ne odražavaju stvarni uticaj političkih aktera.
Prema Trifunoviću, čak i ako Milorad Dodik bude prisiljen da se povuče sa pozicije predsjednika Republike Srpske, to nipošto ne znači kraj njegove političke moći. On naglašava da je “politika Milorada Dodika nešto što će opstati” bez obzira na eventualne smjene funkcije. Ovo je ključni trenutak analize – odvajanje formalne političke funkcije od suštinske kontrole nad ekonomijom, medijima i partijskom strukturom.
Trifunović ističe nekoliko faktora koji čine Dodika politički otpornim:
-
Ekonomska moć – Dodik ima snažan uticaj na tokove kapitala u Republici Srpskoj, a njegovi odnosi s krupnim biznisom su odavno uspostavljeni. Mnoge firme koje danas važe za velike upravo su to postale kroz blisku saradnju s vlašću.
-
Kontrola medija – Većina medija u Republici Srpskoj, prema Trifunoviću, nalazi se pod direktnim ili indirektnim nadzorom Dodika, što mu omogućava da oblikuje javno mnijenje i minimizira kritiku.
-
Struktura SNSD-a – Čak i ako formalno odstupi, Dodik zadržava autoritet unutar vlastite partije, što znači da može nastaviti s političkim uticajem iz “sjene”.
U takvom kontekstu, promjena na vrhu ne znači automatski i promjenu politike. Trifunović eksplicitno navodi da se situacija može promijeniti samo ako dođe do stvarne i artikulisane alternative.
Opozicija u Republici Srpskoj, prema njegovim riječima, trenutno ne pokazuje ni jedinstvo ni stratešku jasnoću. On posebno komentariše SDS, koja sebe vidi kao vodeću opozicionu stranku, ali nije u stanju da se konsoliduje čak ni unutar vlastitih redova. Dodaje i da, iako Dodik ne bi mogao učestvovati na sljedećim izborima zbog presude, to ne garantuje opozicionu pobjedu.
Kada je riječ o najavljenim referendumima, Trifunović podsjeća na prethodna iskustva. Jedan od ranijih referenduma koji je Dodik inicirao završio je bez ikakvog konkretnog ishoda, uz slabu izlaznost. Novi referendum, koji se sada najavljuje, biće tehnički još teže organizovati u kratkom vremenskom roku, a i Dodik je toga ittekako svjestan.
Trifunović se osvrće i na stanje u društvu. Ističe da je narod u Republici Srpskoj generalno pasivan, da nema velikih okupljanja, čak ni kada ih organizuje sam SNSD. Primjeri mitinga koji su zakazani pa kasnije otkazani govore o tome da ni mobilizacija vlastitog biračkog tijela više nije jednostavna kao nekad.
Prema njegovoj ocjeni, za promjene u Republici Srpskoj potreban je mnogo veći angažman opozicije i građana, ali i konkretna, prepoznatljiva alternativa, koja neće biti svedena samo na poruku da Dodik treba da ode. Ta promjena zahtijeva:
-
Artikulisane političke programe.
-
Jedinstvo unutar opozicionih struktura.
-
Uključenje građanskog sektora i aktivista.
-
Osvajanje prostora u medijima.
Na kraju, Trifunović ukazuje na vjerovatni scenario nasljeđivanja. Ako Dodik ode, očekuje se da će ga zamijeniti neko iz njegovog najbližeg kruga saradnika. Jedno od imena koje se već dugo spominje jeste Nenad Stevandić, iako Trifunović napominje da nije siguran koliko povjerenja Dodik zapravo ima u njega. Ipak, vrlo je izvjesno da će njegov nasljednik biti osoba koja je njemu lojalna i spremna nastaviti njegov politički kurs.
U konačnici, analiza Aleksandra Trifunovića jasno pokazuje da personalne promjene ne znače automatski i suštinske promjene. Ukorijenjenost jednog političkog sistema koji kombinuje vlast, ekonomiju i medije, zahtijeva temeljitu strategiju opozicije i probuđenu građansku svijest. Bez toga, čak i kad Dodik ode, Dodikova politika ostaje.
