U posljednjih nekoliko dana internetom se proširio video koji je izazvao brojne reakcije: na njemu Milorad Dodik, predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, pjeva stihove “Nema stida, nema straha, nije bilo genocida”, čime negira jednu od najtežih tragedija u modernoj evropskoj historiji. Povodom objave tog videa reagovala je Nataša Kandić, poznata srbijanska sociologinja i aktivistkinja za ljudska prava, iznoseći snažnu kritiku tog čina.
U uvodnom dijelu reagovanja, Kandić se nije ustručavala upotrijebiti oštre riječi: pitala je retorički, “Jel’ ima barikade preko koje ne može u Srbiju, ovaj nečovjek, zlo i nesreća”. Time je jasno dala do znanja da smatra Dodikove postupke duboko moralno pogrešnima i opasnim. Njena reakcija predstavlja ne samo osudu njegova govora, već i pointer na relevantnost takvih poruka u društvenom i političkom kontekstu regiona.
Ovaj javni čin kritike naišao je na široku podršku na društvenim mrežama, ali i pokrenuo lavinu komentara. Portal “Slobodna Bosna” objavio je značajan broj reakcija, no ističe da prikazuje samo one koje nemaju uvredljiv sadržaj. Time je jasno naznačeno da je javna debata intenzivna, ali da se pokušava zadržati određeni nivo civiliziranosti i argumentiranog protoka informacija.
U razradi ovog incidenta, važno je istaknuti nekoliko ključnih elemenata:
-
Negiranje genocida predstavljeno kroz javni performans visokog političara šalje jasnu poruku revizionizma i relativizacije stradanja stotina hiljada nevinih građana.
-
Natašina reakcija označava bunt i moralnu odgovornost da se ne dopusti normalizacija govora mržnje ili revizionizma.
-
Digitalna zajednica odgovara masovno, ali s mjerom – uglavnom kroz kritičke, riječima bogate komentare, koje mediji poput Slobodne Bosne selektivno objavljuju.
Kandić se, suočena s antivakfrontom laži i poricanja genocida, našla i na udaru prijetnji i brutalanih uvreda. Iznijela je javno da je meta *negatora genocida, koji su je napadali putem društvenih mreža, šireći mržnju, prijetnje smrću i druge oblike nasilnog govora. Ovakva reakcija ukazuje ne samo na opasnosti sa kojima se suočavaju pojedinci koji hrabro progovaraju, već i na narastajući trend činjenice da poricanje ratnih zločina djeluje kao sredstvo političke manipulacije u regionu.
U sažetku, ova situacija s Dodikom, Natašom Kandić i reakcijom javnosti jasno pokazuje:
-
Kolika je snaga simbola – pjesma negacije genocida ima veliki utjecaj na javni diskurs i političku klimu.
-
Hrabra kritika ostaje osnovni alat suprotstavljanja revizionizmu i podrivanja moralnih normi.
-
Društvene mreže djeluju kao bojište u kojem se vode važni ideološki i historijski sukobi.
U zaključku, beskompromisantan odnos Nataše Kandić prema negacijama genocida, i masovna reakcija javnosti, predstavljaju simbolički otpor sistemskom poricanju i povijesnoj reviziji. U svijetu u kojem se istina često zloupotrebljava ili prešućuje, ovakvi momenti služe kao podsjetnik da građanska i profesionalna hrabrost mogu ostaviti trajan trag, a javna klupka moraju raspetljavati odgovorno i hrabro.
Osim moralnog aspekta ovog slučaja, reakcije na video Milorada Dodika i komentar Nataše Kandić ukazale su i na dublji problem političke i institucionalne šutnje koja vlada kada se govori o zločinima iz devedesetih. Dok dio javnosti, prvenstveno iz krugova koji se zalažu za pomirenje i pravdu, oštro osuđuje ovakve postupke, zvanične reakcije državnih institucija – kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Srbiji – ostaju minimalne ili potpuno izostaju. Ova šutnja dodatno otežava već krhku regionalnu stabilnost, jer umjesto da se gradi zajedničko sjećanje na prošlost, ono se nastavlja fragmentirati duž etničkih i političkih linija. U društvu koje još uvijek osjeća posljedice ratova, svaka riječ – pogotovo ona koja dolazi iz vrha vlasti – ima težinu i potencijal da ili doprinese iscjeljenju, ili produbi rane.
Dodatno zabrinjava činjenica da negiranje genocida, kao što je ono u Srebrenici, nije samo moralno poricanje, već i pravni prekršaj u mnogim zemljama Evrope, uključujući Bosnu i Hercegovinu, gdje je zakon o zabrani negiranja genocida i ratnih zločina već usvojen. Ipak, političari poput Dodika nastavljaju da javno iznose stavove koji direktno krše duh tog zakona, često bez pravnih posljedica. Ovakvo djelovanje ne samo da potkopava vladavinu prava, već šalje i poruku nekažnjivosti. Kada javne ličnosti otvoreno negiraju sudski utvrđene činjenice, bez ikakve odgovornosti, to demotivira društvo da traži pravdu i suočavanje s prošlošću. U tom kontekstu, uloga nezavisnih glasova – poput Nataše Kandić – postaje još značajnija, jer upravo oni drže otvoren prostor za dijalog, istinu i odgovornost.
