U nedavnoj objavi na društvenim mrežama, Haris Silajdžić, zastupnik iz redova Stranke za Bosnu i Hercegovinu, javno je kritikovao istaknutu političarku Sabinu Ćudić, optužujući je za obmanjivanje javnosti i neiskrenost u političkom djelovanju. Povod njegovoj reakciji bio je slučaj finansiranja izgradnje nove zgrade Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) u Banjoj Luci, za koju je, prema njegovim riječima, obećano da neće biti podržano, a na kraju se desilo upravo suprotno.

Silajdžić je u svojoj izjavi, objavljenoj na Facebook profilu, doveo u pitanje dosljednost Sabine Ćudić i povukao paralelu s drugom kontroverznom političkom figurom – Sanjom Vulić, čime je izazvao burne reakcije u javnosti. Njegova konstatacija da je Ćudić „prva među jednakima“ nije bila pohvala, već sarkastična kritika upućena njenom političkom djelovanju i načinu komunikacije s građanima.

Prema njegovim tvrdnjama, Ćudić je u više navrata javno uvjeravala građane da Milorad Dodik, kao ni njegov kum, neće imati koristi iz federalnog budžeta kada je riječ o projektu zgrade UIO. U tom trenutku, kako kaže Silajdžić, njena izjava djelovala je kao jasan politički stav i borba protiv korupcije, što je naišlo na odobravanje dijela javnosti. Međutim, nekoliko mjeseci kasnije, dogodilo se upravo ono što je najavljivala da nećeodobreno je 100 miliona KM za spornu zgradu.

U tom kontekstu, Silajdžić je naglasio:

  • da Ćudić nije ispunila data obećanja,

  • da je time iznevjerila povjerenje građana,

  • te da se njena politička retorika svodi na prazne izjave i populistički pristup.

Osim toga, u objavi je ironično primijetio da bi i Sanja Vulić, poznata po svojoj otvorenoj podršci Dodiku i nacionalističkoj retorici, mogla zavidjeti Ćudić na „vještini manipulacije“. Ova rečenica nije samo politička provokacija, već i pokušaj da se ukaže na to kako se, po njegovom mišljenju, političari iz suprotstavljenih ideoloških tabora u suštini ponašaju vrlo slično, kada su u pitanju lični i stranački interesi.

Time Silajdžić postavlja pitanje autentičnosti političkog diskursa u Bosni i Hercegovini, sugerišući da i među onima koji se predstavljaju kao progresivni i građanski orijentisani, postoje oni koji ne djeluju u skladu sa sopstvenim principima.

Kako bi pojasnio svoju poentu, ukazuje na konkretnu kontradikciju između:

  1. Javnih obećanja datih medijima i građanima;

  2. Stvarnih odluka koje su uslijedile u institucijama vlasti.

Za Silajdžića, to je neprihvatljivo i zabrinjavajuće, jer govori o nedostatku političke odgovornosti i nepostojanju mehanizama sankcionisanja onih koji ne postupaju u skladu s onim što su najavljivali.

Pitanje koje je Silajdžić direktno postavio javnosti – “Ima li razlike između Sabine Ćudić i Sanje Vulić?” – ima svrhu izazivanja šireg dijaloga o autentičnosti političkog identiteta i o tome koliko su deklarativne razlike u politici često zamagljene istim obrascima ponašanja.

Javnost u Bosni i Hercegovini, već umorna od praznih obećanja, sve češće izražava nepovjerenje prema izabranim predstavnicima, bez obzira iz kojeg političkog bloka dolazili. Ovakve izjave, iako mogu biti shvaćene kao politički pamflet, zapravo otvaraju važna pitanja o transparentnosti, odgovornosti i dosljednosti u radu javnih dužnosnika.

Na kraju, ostaje gorak osjećaj da se politički kapital često gradi na izjavama koje nemaju pokriće u realnim postupcima. Ako političari, bez obzira na ideološku orijentaciju, ne odgovaraju za neispunjena obećanja, tada su granice između njih – barem u očima građana – sve manje vidljive. Upravo zato Silajdžićeva poruka odzvanja kao upozorenje da je povjerenje javnosti lako izgubiti, a teško ponovno zadobiti.

Ovakvi javni istupi, iako često naiđu na podijeljena mišljenja, imaju potencijal da pokrenu važan dijalog o političkoj kulturi u Bosni i Hercegovini. Građani sve više očekuju konkretnost, dosljednost i transparentnost od onih koje biraju da ih predstavljaju, a sve manje toleriraju neispunjena obećanja i političke igre iza zatvorenih vrata. U društvu koje vapi za istinskim promjenama, odgovornost javnih funkcionera više ne smije biti samo formalna obaveza, već ključna osnova svakog političkog djelovanja.

Hvala Vam na čitanju!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here