Tri decenije nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini, uloga visokog predstavnika i dalje igra presudnu ulogu u političkom sistemu zemlje. Kroz tzv. bonska ovlaštenja, predstavnik međunarodne zajednice ima moć da donosi zakone, smjenjuje zvaničnike i interveniše kada domaći politički akteri pokažu nesposobnost ili nespremnost da donesu ključne odluke. Upravo to ovlaštenje koristi Christian Schmidt, osmi po redu visoki predstavnik u BiH, koji se u posljednje vrijeme našao u centru pažnje javnosti zbog niza kontroverznih, ali odlučnih poteza.
U sklopu najnovijih intervencija, Schmidt je nametnuo izmjene Zakona o finansiranju institucija BiH, čime je osigurao sredstva za implementaciju novih izbornih tehnologija, ali i omogućio isplatu duga firmi Viadukt, što je izazvalo burne reakcije. Ovakvi Schmidtovi koraci pokrenuli su pitanja o stepenu suvereniteta Bosne i Hercegovine, kao i o tome zašto lokalni političari nisu u stanju da sami rješavaju ključna pitanja koja se tiču funkcionisanja države.
Prema mišljenju brojnih političkih analitičara, Schmidtove intervencije su samo nastavak duge linije odluka prethodnih visokih predstavnika, kojih je do danas bilo osam. Od osnivanja OHR-a (Ureda visokog predstavnika), u BiH je nametnuto više od 900 odluka, a veliki broj tih mjera bio je direktno uperen na očuvanje funkcionalnosti države i sprečavanje konflikata.
Međutim, analitičari ukazuju da odluke visokih predstavnika često nisu bile ravnotežno raspoređene u korist svih naroda i građana, već su nerijetko služile interesima pojedinih političkih grupacija. Mladen Bubonjić, politolog, tvrdi da su ovakve intervencije sigurno štetne po suverenitet zemlje, ali istovremeno podcrtava kako treba imati na umu kompleksnost političke strukture BiH. Po njemu, bez prisustva međunarodnog faktora, BiH bi vjerovatno bila još dublje u političkoj blokadi – ako ne i u potpunom kolapsu.
U analizi trenutne političke situacije, postavlja se i ključno pitanje: zašto domaći političari uporno izbjegavaju donošenje važnih odluka? Umjesto da preuzmu odgovornost, često se oslanjaju na visokog predstavnika, prebacujući na njega političku težinu i rizik. Semir Mujkić, urednik iz BIRN-a, smatra da visoki predstavnik funkcioniše kao alibi za nerad domaćih vlasti.
Prema njegovim riječima, sve dok političari ne donesu potrebne zakone, ne implementiraju reforme i ne otvore put prema članstvu u Evropskoj uniji, OHR neće biti zatvoren. Po Mujkiću, to mnogima odgovara jer tako mogu krivicu za sve neuspjehe svaliti na Schmidta, dok sami ne snose nikakvu odgovornost.
Posebnu pažnju u ovom trenutku izazivaju spekulacije da Schmidt možda priprema donošenje novih odluka prije eventualnog zatvaranja OHR-a. Na godišnjicu potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Schmidt se obratio iz Daytona, poručivši:
-
„Carl Bildt bio je prvi visoki predstavnik, ja sam osmi – i radim na tome da budem posljednji“.
U tom kontekstu, on je naglasio da bi se međunarodna zajednica mogla povući u pozadinu, ali ne i potpuno, jer je njeno prisustvo i dalje potrebno u izazovnim situacijama, posebno u zemlji koja je godinama bila pogođena ratom i nestabilnošću.
Govoreći o daljoj budućnosti, Schmidt je ukazao na nužnost postizanja fer balansa između tri konstitutivna naroda i ostalih građana. Kao ključne izazove naveo je:
-
Status Hrvata u političkom sistemu,
-
Odluke Ustavnog suda BiH,
-
Način izbora članova Predsjedništva BiH.
Upravo tu se otvara prostor za moguće nove odluke visokog predstavnika, koje bi mogle ići u pravcu izmjena izbornog sistema, što bi, prema tumačenjima pojedinih aktera, moglo pogodovati zahtjevima HDZ-a BiH i Dragana Čovića. Takav ishod izaziva dodatne tenzije među političkim liderima i u javnosti.
Američka ambasada u Bosni i Hercegovini podržala je gotovo sve Schmidtove odluke, ističući kako on djeluje u interesu funkcionalnosti države. Uprkos tome, informacije o pregovorima o zatvaranju OHR-a i dalje su prisutne u političkim i medijskim krugovima, ali bez jasnog roka i plana.
Zaključno, situacija u kojoj se BiH danas nalazi otkriva višeslojni politički paradoks. Visoki predstavnik ima presudnu ulogu u stabilnosti zemlje, ali njegovo prisustvo je, paradoksalno, i simptom nefunkcionalnosti domaćih institucija. Hoće li Schmidt doista biti posljednji visoki predstavnik, kako sam kaže, i da li će donijeti još neku odluku od historijskog značaja – ostaje da se vidi u mjesecima koji dolaze.
