Najava francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da će Francuska priznati palestinsku državu izazvala je niz oštrih i emotivnih reakcija iz izraelskog političkog vrha. Ova izjava, koja dolazi u kontekstu još uvijek svježih rana nakon događaja od 7. oktobra, kada je došlo do krvavog napada Hamasa, doživljena je u Izraelu kao direktna prijetnja nacionalnoj sigurnosti i podrška terorizmu.
Premijer Benjamin Netanyahu bio je među prvima koji je reagovao, poručivši da “najoštrije osuđuje Macronovu odluku”. U saopštenju njegovog kabineta navodi se da takav čin nagrađuje nasilje i prijeti da stvori još jednu teritoriju pod iranskim uticajem, sličnu Gazi. Prema Netanyahuovom viđenju, priznanje palestinske državnosti pod trenutnim okolnostima ne doprinosi miru, već otvara vrata za ono što on naziva „odskočnom daskom za uništenje Izraela“.
Netanyahu posebno naglašava da, prema njegovom tumačenju, Palestinci ne žele koegzistenciju sa Izraelom, već žele da ga u potpunosti zamijene. „Ne traže državu pored Izraela, nego umjesto Izraela“, stoji u zvaničnom saopštenju.
Reakcije su uslijedile i od drugih izraelskih zvaničnika, koji su se utrkivali u izražavanju neslaganja s francuskom odlukom. Među njima se izdvajaju:
-
Amichai Chikli, ministar za dijasporu, koji je reagovao putem platforme X (bivši Twitter) objavivši sarkastičan gif na kojem se prikazuje kako Macron od svoje supruge prima udarce tokom posjete Vijetnamu. Istu sliku objavio je i Jonatan Urich, Netanyahuov medijski savjetnik, uz poruku: „Postoji samo jedna država od rijeke do mora.“
-
Israel Katz, ministar odbrane, bio je još oštriji. On Macronovu odluku opisuje kao „sramotu i predaju teroru“, ističući da se time nagrađuju zločini Hamasa, uključujući ubistva i silovanja. Prema njegovim riječima, Izrael nikada neće pristati na formiranje palestinske države koja bi, kako kaže, dovela u pitanje izraelsku bezbjednost i pravo na postojanje.
-
Yariv Levin, potpredsjednik vlade i ministar pravde, također je bio među najglasnijima. On ne samo da je osudio Macronov potez, već je predložio konkretan korak: aneksiju Zapadne obale, uključujući Judeju, Samariju i Dolinu Jordana – biblijska imena koja se često koriste u desničarskom narativu za Zapadnu obalu. Levin smatra da bi ovo bio „odgovor historijske pravde“ na, kako kaže, „mrlju u francuskoj historiji“.
-
Svoje mišljenje iznio je i Yoav Kisch, ministar obrazovanja, koji je Macrona nazvao osobom “odvojenom od stvarnosti” i izjavio da “neće biti palestinske države”, bez obzira na to što francuski predsjednik pokušava da, po njegovom mišljenju, legitimizuje Hamas i nasilje.
Reakcije izraelskih zvaničnika bile su usklađene u tonu – oštre, emotivne i bez prostora za kompromis. Njihove izjave jasno pokazuju da je svaki vid podrške palestinskoj državnosti, posebno bez prethodne demilitarizacije i osiguranja izraelske sigurnosti, doživljen kao direktan napad na Izrael i njegovo pravo na postojanje.
U ovom kontekstu, posebno je važno istaći nekoliko ključnih stavova izraelskog političkog vrha:
-
Svako priznanje palestinske državnosti bez prethodne denuklearizacije i razoružanja Hamasa smatra se prijetnjom Izraelu.
-
Macronova odluka doživljava se kao čin koji ohrabruje terorizam, a ne mir.
-
Izrael neće priznati bilo kakvu palestinsku državu koja, po njihovim riječima, ugrožava nacionalnu bezbjednost.
-
Dio zvaničnika zagovara konkretne korake poput aneksije Zapadne obale kao odgovor na međunarodne odluke koje smatraju štetnim.
-
Reakcije su dodatno bile obojene sarkazmom i medijskim performansom, što ukazuje na nervozu, ali i koordinisan narativ izraelske političke elite.
S obzirom na sve izrečeno, jasno je da je odluka francuskog predsjednika izazvala ozbiljan diplomatski potres. Iako Macron tvrdi da želi pomoći uspostavi mira na Bliskom istoku, izraelski odgovor otkriva duboko nepovjerenje i strah da bi takav potez mogao oslabiti poziciju Izraela, posebno nakon nedavnih nasilnih incidenata i gubitaka koje je zemlja pretrpjela.
U ovakvom političkom okruženju, gdje se diplomatske odluke tumače kao strateški napadi, čini se da će svaki pokušaj priznavanja palestinske državnosti ostati u zoni oštrih međunarodnih nesuglasica. Kompromis i dijalog su neophodni, ali sve manje vjerovatni, naročito kada i najmanji potez izazove lavinu optužbi, sarkazma i političkih ultimatuma.
