Politička scena Bosne i Hercegovine svjedoči još jednoj oštroj konfrontaciji među njenim ključnim akterima. Ovoga puta u središtu pažnje našli su se Elmedin Konaković, lider Naroda i pravde (NiP) i ministar vanjskih poslova BiH, te Fahrudin Radončić, osnivač političke stranke Savez za bolju budućnost (SBB) i vlasnik medijske kuće Dnevni avaz. Njihov dugogodišnji, kako se činilo, pragmatičan savez, sada je okončan javnim istupima i ozbiljnim optužbama.

Elmedin Konaković je putem svog zvaničnog Facebook profila uputio niz direktnih kritika na račun Radončića i uređivačke politike Avaza. U objavi je detaljno analizirao medijski sadržaj Avaza, ističući da ta kuća sustavno favorizira političare iz SNSD-a, uključujući Milorada Dodika, Stašu Košarca, Srđana Amidžića i druge, te da njihovi stavovi redovno dobijaju prostor bez ikakvih kritičkih osvrta.

Konaković navodi da je medijsko praćenje tih ličnosti postalo gotovo identično onome što se objavljuje u medijima koje kontroliše vlast u Republici Srpskoj. „Ne vidim razliku između Avaza i RTRS-a“, poručio je, aludirajući da se Radončićev utjecaj na Avaz koristi kao politički alat za promociju Dodikovih stavova.

U svojoj objavi je podvukao važnost jasnog distanciranja od Fahrudina Radončića, napominjući da je to od ključnog značaja u trenutnim političkim okolnostima. Naveo je da Radončić “ponovo pokušava koketirati sa SDA, dok istovremeno zavodi SDP”, sa ciljem da osigura politički povratak ako uspije rehabilitirati svoju stranku.

U tom kontekstu, Konaković je ukazao na ono što vidi kao manipulativnu uređivačku politiku, ističući da novinari Avaza „svakodnevno čekaju upute koga treba napasti, a koga veličati“. Ironično dodaje da postaje zabrinut kad se njegov lik ne pojavi na naslovnici te medijske kuće, implicirajući da je negativan publicitet iz tog izvora očekivan, pa čak i poželjan pokazatelj da ostaje dosljedan vlastitim stavovima.

Sukob s Avazom i Radončićem nije prvi u nizu Konakovićevih javnih razračunavanja. Prethodno je ulazio u konflikte s brojnim drugim političkim i medijskim figurama, uključujući:

  • Bakira Izetbegovića, lidera SDA

  • Željka Komšića, predsjednika DF-a

  • Avdu Avdića, novinara poznatog po istraživačkom radu

  • TV Hayat, zbog njihovog kritičkog izvještavanja

Međutim, zanimljivo je primijetiti da se nikada nije javno suprotstavio Draganu Čoviću, lideru HDZ-a BiH, iako je i Čović, zajedno s Dodikom, imao važnu ulogu u formiranju vlasti nakon izbora 2022. godine. Ova selektivnost u kritikama otvara prostor za različita tumačenja Konakovićeve političke strategije i odnosa prema partnerima u vlasti.

U svojoj objavi, Konaković stvara sliku političkog pejzaža u kojem su svi koji mu se suprotstave odmah označeni kao „Dodikovi ljudi“ ili kao akteri koji posredno pomažu projekte SNSD-a. Time dodatno zaoštrava retoriku i polarizaciju među strankama koje su nekada činile šire opozicione ili reformističke blokove.

Jasno je da se Konaković nalazi u fazi političkog zaokreta – od faze široke saradnje i umrežavanja, ka fazi diferencijacije i konfrontacije. Ovaj njegov politički razvoj može se podijeliti u dvije ključne etape:

  1. Prve dvije godine mandata – karakterisane inkluzivnim diskursom i pokušajima saradnje sa većinom aktera izvan SDA i DF-a.

  2. Posljednje dvije godine – obilježene oštrom retorikom, javnim obračunima i pokušajima razgraničenja s neistomišljenicima, kako na političkoj tako i na medijskoj sceni.

Na simboličkoj razini, prekid saradnje s Avazom označava i kraj jedne pragmatične simbioze političke i medijske moći. Više nećemo čitati “ekskluzivne izjave Konakovića iz Istanbula, Pariza ili New Yorka” objavljene u Dnevnom avazu – što je nekada bio redovan obrazac promocije njegovih vanjskopolitičkih aktivnosti.

Na duže staze, ovaj sukob može imati i šire posljedice po odnos između medija i političkih aktera u BiH. Ukoliko se trend etiketiranja nepodobnih medija nastavi, postoji opasnost od dodatnog urušavanja prostora za slobodno novinarstvo i javnu debatu. Također, za same političare to može značiti manje prostora za pluralizam unutar vlastitih koalicija.

Na kraju, trenutna dinamika između Konakovića i Radončića samo je još jedan simptom dubljih političkih tenzija i neslaganja u BiH, gdje se svaka promjena retorike ili lojalnosti odmah tumači kao strateški manevar ili izdaja. Jasno je da će posljednja godina Konakovićevog mandata biti daleko turbulentnija od početka, s mnogo više sukoba, ali i potencijalnih političkih redefinisanja.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here