Pitanje Kipra i dalje ostaje jedno od najkompleksnijih i najdugotrajnijih teritorijalnih i političkih sporova u svijetu. Uprkos dugotrajnim naporima međunarodne zajednice i institucija poput Ujedinjenih nacija, rješenje ovog konflikta i dalje izmiče. U posljednjem javnom istupu, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan jasno je izrazio stav da je došlo vrijeme da se svijet konačno suoči s realnošću i prizna legitimne zahtjeve Turske Republike Sjeverni Kipar (TRSC), entiteta koji Turska podupire kao nezavisnu državu. Njegova izjava uslijedila je tokom ceremonije polaganja kamena temeljca u glavnom gradu TRSC-a, Nikoziji, povodom obilježavanja 51. godišnjice turske mirovne operacije na Kipru 1974. godine.
Erdogan je u svom obraćanju naglasio da su decenije nepravdi i diskriminacije nad kiparskim Turcima morale prestati. Istakao je da, uprkos brojnim preprekama i blokadama koje su se postavljale kako bi se spriječilo ostvarenje prava kiparskih Turaka, oni su uvijek pronalazili nove načine i prilike da održe svoje postojanje i suverenitet. Ovom prilikom je izrazio i nepokolebljivu podršku Turske ka rješenju koje podrazumijeva postojanje dvije države na Kipru, što je koncept koji odudara od do sada dominirajućih međunarodnih nastojanja za ujedinjenjem ostrva.
Da bismo razumjeli složenost ove teme, važno je podsjetiti se na istorijski kontekst:
-
Kipar je dugo bio mjesto sukoba između kiparskih Grka i kiparskih Turaka.
-
Početkom 1960-ih, etnički sukobi rezultirali su prisilnim povlačenjem kiparskih Turaka u sigurnosne enklave.
-
Godine 1974, nakon vojnog puča koji su organizirali kiparski Grci s ciljem pripajanja ostrva Grčkoj, Turska je intervenisala kroz mirovnu operaciju s ciljem zaštite kiparskih Turaka.
-
Kao direktna posljedica ove operacije, tri godine kasnije, 1983., osnovana je Turska Republika Sjeverni Kipar, koja je priznata samo od strane Turske.
Međunarodna zajednica, predvođena UN-om, nekoliko je puta pokušala posredovati u pregovorima između dvije strane. Posebno je značajan pokušaj iz 2017. godine u Švicarskoj, koji je pod pokroviteljstvom tri garantne sile – Turske, Grčke i Velike Britanije – imao za cilj pronalaženje sveobuhvatnog rješenja, ali je taj proces na kraju propao. Takođe, važno je istaći da je Kiparska grčka administracija ušla u Evropsku uniju 2004. godine, ali je iste godine i onemogućila provođenje plana UN-a koji je imao za cilj završetak spora, samostalno blokirajući dogovor.
Ovdje možemo sažeti glavne dimenzije problema:
-
Politički spor: Pitanje priznanja TRSC kao suverene države i dalje izaziva diplomatske tenzije.
-
Etnčki sukobi: Povijesni sukobi između kiparskih Grka i Turaka ostavili su duboke tragove nepovjerenja.
-
Međunarodni napori: UN i garantne sile neprekidno rade na pronalaženju rješenja, ali bez trajnog uspjeha.
-
Regionalni uticaj: Turska i Grčka kao ključne strane imaju različite interese koji dodatno kompliciraju situaciju.
-
Pristup EU: Ulazak Kiparske grčke strane u EU dodatno je zakomplikovao mogućnosti rješavanja.
Erdoganova poruka, stoga, nije samo izraz podrške kiparskim Turcima, već i jasan signal globalnoj zajednici da se mora prekinuti sa ignorisanjem činjenica na terenu. On smatra da je vrijeme za priznavanje ne samo postojanja TRSC, već i za prihvatanje realnosti da se Kipar ne može više tretirati kao jedinstvena država bez saglasnosti obje zajednice.
Zaključno, trenutni status Kipra simbolizuje neriješeni sukob koji traje već decenijama i koji se ne može riješiti jednostavnim diplomatskim gestama ili povremenim mirovnim procesima. Erdoganov poziv na priznavanje i proširenje političkih, ekonomskih i diplomatskih veza sa sjevernim dijelom Kipra stavlja novi fokus na potencijalno trajno rješenje bazirano na principu suvereniteta dvije odvojene države. Međutim, kako će na ovaj poziv reagirati međunarodna zajednica, ali i druge strane uključene u spor, ostaje da se vidi.
U konačnici, Kipar ostaje ključno mjesto u kojem se prepliću pitanja nacionalnog identiteta, međunarodnog prava, geopolitike i regionalne sigurnosti, a svi pokušaji rješenja zahtijevaju ozbiljan dijalog, spremnost na kompromis i priznanje realnosti koja je decenijama ignorisana.
