U posljednje vrijeme mediji povezani sa Miloradom Dodikom počeli su na veoma zanimljiv način da se postave prema unutrašnjim problemima u Srpskoj demokratskoj stranci (SDS). Iako su ranije gotovo isključivo kritikovali ovu partiju, sada su počeli da je brane i to na način koji iznenađuje mnoge. Posebno se fokusiraju na podršku Milan Miličeviću, bivšem predsjedniku SDS-a, kojeg nastoje zadržati na čelu stranke, iako je on prije nekoliko sedmica podnio neopozivu ostavku.
Ova promjena u medijskoj naraciji nije slučajna. Naime, u SDS-u već dugo vlada nezadovoljstvo i unutrašnja tenzija, a situacija je dodatno komplikovana jer je veliki broj gradskih i opštinskih odbora, poput onih u Prijedoru, Banjaluci i Bijeljini, praktično zamro. Razlog za to je nebriga rukovodstva stranke prema lokalnim organizacijama, čak i u periodu važnih lokalnih izbora, kada su lideri drugih stranaka aktivno radili na terenu, obilazeći opštine i gradove.
Milan Miličević je, podsjetimo, podnio neopozivu ostavku na nedavno održanoj Skupštini stranke u Bijeljini. Tokom te sjednice, njegovi najbliži saradnici su izbjegli da ostanu do kraja, izbjegavajući time suočavanje sa iskazanim nezadovoljstvom prema vrhu stranke. Kritike su bile usmjerene na to da se rukovodstvo udaljilo od baze stranke, a gotovo pola opštinskih odbora u Republici Srpskoj zatvoreno je ili neaktivno.
Da situacija bude jasnija, treba istaći sledeće činjenice:
-
Devet poslanika SDS-a u Narodnoj skupštini Republike Srpske i Predstavničkom domu Parlamenta BiH,
-
Sedam načelnika,
-
Tri bivša predsjednika stranke,
svi su ranije zahtijevali jasnu definiciju politike stranke, što je Miličević, tadašnji predsjednik, ignorisao.
Iako o tome nisu javno govorili, ovi funkcioneri su tražili održavanje sjednica Glavnog odbora i Skupštine, koje su namjerno odgađane, što je dodatno pogoršalo unutrašnje stanje. Sa strane Milana Miličevića, podrška je dolazila uglavnom iz opštinskih struktura Teslića, kao i od nekih ključnih pojedinaca poput delegata u Domu naroda Želimira Neškovića i predsjednika Glavnog odbora Jovice Radulovića, koji je trenutno vršilac dužnosti predsjednika SDS, ali je, zanimljivo, odsutan jer je otišao na more.
Umjesto da se brzo konstituišu organi stranke i riješe otvorena pitanja, jer je i Predsjedništvo stranke u haosu (četiri člana su podnijela ostavke), Miličevićevi saradnici su se rasuli, što se najbolje vidi po njihovim aktivnostima na društvenim mrežama i u medijima bliskim režimu, gdje optužuju druge za pad Miličevićeve pozicije.
Važno je naglasiti nekoliko ključnih tačaka:
-
Režimski mediji su sada, u potpuno drugačijem tonu nego ranije, postali saveznici Miličevića, jer im najviše odgovara stanje u SDS-u u kojem skoro nema aktivnih gradskih odbora u važnim centrima poput Prijedora, Banjaluke i Bijeljine.
-
Prethodno stanje u kojem su lokalni odbori bili zanemareni, pokazuje kako vrh stranke nije ulagao napore ni u najkritičnijim trenucima, kao što su lokalni izbori.
-
Naročito je interesantno da su ti mediji počeli da krive aktuelnog lidera SDS-a, Milana Stanivukovića, za stanje u stranci, i time jasno sugerišu da bi im Miličević, koji je sada bivši predsjednik, bio prihvatljiviji kandidat.
Pitanje koje se nameće jeste zašto mediji i određeni ljudi iz SNSD-a, koji su još nedavno oštrim riječima kritikovali SDS i optuživali ga za djelovanje po nalogu stranaca i za izdaju, sada „lijevaju suze“ za istu stranku i otvoreno navijaju za povratak Miličevića na čelnu funkciju?
Odgovor na ovo pitanje leži u političkoj kalkulaciji. Trenutno je Dodikov režim zainteresovan da vidi SDS oslabljenim i podijeljenim, što režimskim strukturama donosi određene prednosti u političkoj utakmici. Zato je interes da se unutar SDS-a nastavi kriza i nedostatak jedinstva, dok se s druge strane formalno pokazuje navodna briga za sudbinu ove stranke. Time se, na neki način, manipuliše unutrašnjim sukobima i podržava slabost opozicije.
Zaključno, jasno je da su dešavanja u SDS-u kompleksna i duboko politički motivisana. Uloga režimskih medija u ovom procesu više nije samo pasivna, već aktivna i ciljano usmjerena na destabilizaciju ili kontrolu jedne od glavnih opozicionih partija u Republici Srpskoj. Sve to pokazuje koliko je politika u BiH isprepletena sa medijskim narativima i kako se unutrašnje borbe u partijama koriste za šire političke ciljeve.
Na kraju, možemo sažeti ključne elemente ove situacije u nekoliko tačaka:
-
Milan Miličević je podnio neopozivu ostavku, ali režimski mediji žele njegov povratak;
-
SDS je ozbiljno oslabljen zbog zanemarivanja lokalnih odbora;
-
Političke sukobe unutar SDS-a dodatno potenciraju mediji bliski vlasti;
-
SNSD koristi situaciju za jačanje vlastite pozicije kroz podrivanje opozicije;
-
Javnost je izložena kontradiktornim informacijama, što dodatno komplikuje političku sliku u RS.
Ovo je još jedan primjer kako mediji i političke igre utiču na stabilnost i razvoj političkih partija u Bosni i Hercegovini.
