U političkom pejzažu Bosne i Hercegovine, rijetko koja figura izaziva toliko pažnje i kontroverzi kao što to čini Dragan Čović, lider HDZ-a BiH. Njegova transformacija od deklariranog Jugoslavena, ateiste i simpatizera socijalističkog režima do predvodnika hrvatskog nacionalističkog diskursa, često je predmet oštrih javnih rasprava. Iako je nekada potpisivao dokumente ćirilicom i navijao za Velež, danas Čović ne propušta priliku da istakne svoj identitet kao isključivo hrvatski politički vođa.
Posljednji u nizu njegovih nacionalističkih nastupa zabilježen je tokom ceremonije polaganja kamena temeljca za dogradnju bolnice u Novoj Biloj, koja nosi naziv “Hrvatska bolnica dr. fra Mato Nikolić”. Uprkos tome što je naglasio da će bolnica biti dostupna svima, Čović je istovremeno istakao njen poseban značaj za hrvatski narod, nazivajući je “mjestom života” koje, osim tijela, liječi i “dušu Hrvata u BiH”.
Ovakva retorika nije izolovana pojava, već dio duže serije izjava i poteza koji impliciraju ekskluzivitet teritorije i institucija u korist Hrvata, bez obzira na etničku raznolikost u zemlji. Njegova politička retorika obilježena je izrazima poput:
-
“Stolni grad Hrvata” (za Mostar),
-
“Hrvatski prostor” (za Stolac),
-
“Hrvatski grad Jajce”.
U nastavku su neki od primjera koji ilustriraju ovu tendenciju:
-
Mostar kao “stolni grad Hrvata”
Još 2022. godine, Čović je ustvrdio da je Mostar, bez obzira na protivljenja drugih, glavni grad hrvatskog naroda u BiH. Svoju tvrdnju je pravdao činjenicom da se u Mostaru nalaze “nacionalne institucije Hrvata” – od sveučilišta do kazališta i bolnice. Iako je kasnije pokušao ublažiti izjavu tvrdeći da je Mostar grad svih njegovih žitelja, ostao je pri stavu da grad ima poseban status za Hrvate. -
Stolac kao hrvatski prostor
Tokom posjete ovom hercegovačkom gradu 2016. godine, Čović je izjavio da je Stolac “hrvatski prostor”, komentarišući tenzije koje su uslijedile nakon lokalnih izbora. Pominjao je pokušaje da se određeni građani iz Mostara formalno prebace u Stolac kako bi uticali na ishod izbora, čime je otvoreno aludirao na etničko-političku strategiju prekompozicije biračkog tijela. -
Jajce kao simbol hrvatskog identiteta
Čović je Jajce nazvao “kraljevskim gradom Hrvata”, govoreći na obilježavanju godišnjice vojne operacije Maestral. Istakao je da je grad “krvlju plaćen” i da je simbol stradanja i borbe hrvatskog naroda. “To je naša domovina, ovo je naš grad”, rekao je tada, uz poziv na “zbijanje redova” i očuvanje nacionalnog identiteta u vremenu izazova.
Ono što izaziva zabrinutost kod dijela javnosti jeste sve češće prisustvo etnonacionalne isključivosti u njegovim izjavama. U kontekstu zemlje kakva je BiH, koja funkcioniše na kompleksnom sistemu kolektivnih prava i ravnoteže između tri konstitutivna naroda, ovakvi narativi dodatno polarizuju društvo. Posebno kada dolaze od političkog lidera koji već dvije decenije ima presudan utjecaj u strukturama vlasti na svim nivoima.
Dodatnu težinu njegovim riječima daje i institucionalna moć koju HDZ BiH ima u brojnim kantonima, entitetima, kao i u zajedničkim institucijama. Čovićeva pozicija kao ključnog pregovarača s međunarodnom zajednicom, ali i domaćim političkim akterima, čini da njegove izjave nisu puki politički folklor, već poruke koje oblikuju političku realnost u zemlji.
Zanimljivo je i kako je Čović u više navrata govorio o potrebi evropskih integracija i modernizacije, pozivajući na saradnju. Rekao je, primjerice: “Ko želi evropski Mostar, dobrodošao je s nama.” No, istovremeno je insistirao na etnički utemeljenim strukturama vlasti, često osporavajući građanski model kao prijetnju “legitimnom predstavljanju Hrvata”.
Ovakav dualizam – pozivanje na evropske vrijednosti, uz istovremeno jačanje nacionalističkog diskursa – predstavlja izazov za razvoj funkcionalne demokratije u BiH. Dok jedan dio građana i političkih analitičara smatra da Čović samo artikuliše legitimne zahtjeve hrvatskog naroda, drugi ga optužuju za produbljivanje etničkih podjela i pokušaj teritorijalnog rebrendiranja države.
U zaključku, Dragan Čović ostaje politička figura čije izjave i djelovanja značajno utiču na političku klimu u Bosni i Hercegovini. Njegova sposobnost da se od nekadašnjeg JNA kadra i privrednika bivše Jugoslavije transformiše u simbol hrvatskog nacionalnog identiteta – uz zadržavanje političke dominacije više od 20 godina – govori o njegovom političkom instinktu, ali i o duboko ukorijenjenim etnonacionalnim matricama koje i dalje dominiraju bosanskohercegovačkom politikom. Kroz prizmu njegovih riječi i poteza, možemo jasnije sagledati sve izazove s kojima se BiH suočava na putu ka istinskom demokratskom i inkluzivnom društvu.
