U nedavno objavljenom izvještaju se ističe sve veća zabrinutost zbog netransparentnosti rada pravosudnih institucija u Bosni i Hercegovini. Fokus je na slučaju koji uključuje Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, i postupanja Suda BiH tokom jednog od njegovih ročišta. Javnost i mediji su posebno uznemireni činjenicom da Sud nije objavio kompletan videozapis sa suđenja, već samo kratku verziju od nešto više od pet minuta, čime je dodatno produbljena sumnja u pravičnost i objektivnost postupka.
Ročište, održano početkom jula bez prethodne najave, predstavljalo je ključni trenutak u procesu protiv Dodika, koji je optužen za napad na ustavni poredak. Ubrzo nakon održavanja suđenja, Sud BiH i Tužilaštvo BiH objavili su zajedničko saopćenje u kojem su informisali javnost da je Dodiku ukinuta mjera pritvora. Do tada je on izbjegavao saslušanja i ignorisao sudske pozive, zbog čega je bila raspisana unutrašnja potjernica.
Iako je Sud BiH pokušao da javnosti ponudi djelić uvida u tok ročišta, video koji je objavljen sadrži samo ograničen segment – tek nešto više od pet minuta. Taj kratki zapis je, prema tvrdnjama novinara, očigledno montiran jer se vidi kako tokom snimka dolazi do izmjena u rasporedu predmeta na stolu, a završava se usred govora Dodikovog advokata. Time nije zabilježeno ni zaključenje ročišta, što dodatno pojačava sumnje o selektivnoj prezentaciji informacija.
Zbog ovakvog pristupa, istraživački portal Detektor uputio je zahtjev Sudu BiH da dostavi kompletnu verziju snimka. Međutim, taj zahtjev je odbijen uz obrazloženje da traženi materijal potpada pod zakonski izuzetak zbog osjetljivosti faze postupka. Sud tvrdi da je neobjavljivanje utemeljeno na zakonu, iako nije precizirao koji tačno elementi snimka predstavljaju razlog za takvo ograničenje.
U odgovoru se navodi da:
-
Sve informacije institucija BiH smatraju se javnim, osim kada postoji zakonski osnov za njihovo uskraćivanje;
-
Sud je u konkretnom slučaju odlučio da je zaštita postupka prioritet, bez dodatnih pojašnjenja.
Ovakvo ponašanje izazvalo je brojne reakcije iz stručne i medijske zajednice. Advokatica Sabina Mehić smatra da je suđenje bilo samo formalno otvoreno za javnost, jer ono što su mediji i građani mogli vidjeti ne zadovoljava osnovne standarde transparentnosti. Ona naglašava da ne postoji zakonski osnov koji bi opravdao odbijanje zahtjeva u slučaju koji ne može biti više u javnom interesu.
Sličan stav dijeli i novinarka Vildana Kurtić – Duran, koja je izrazila zabrinutost da bi se ovakva praksa mogla proširiti i na druge pravosudne instance. Po njenom mišljenju, selektivno prikazivanje ročišta stvara prostor za političke manipulacije, širenje dezinformacija i stvaranje dojma da je riječ o dogovorenim ishodima, a ne o pravosudnim odlukama donesenim na osnovu zakona.
Upozorenja stižu i od Meldiane Mulaosmanović, izvršne urednice portala Faktor.ba, koja je oštro kritikovala objašnjenje Suda BiH da služba za objavu ročišta “ne radi u dežuri”, te da je zbog toga ročište zakazano bez najave. Po njenim riječima, javno suđenje ne može biti tretirano kao privatna procedura, a sve okolnosti – uključujući izostanak najave i selektivnu objavu snimka – dodatno učvršćuju uvjerenje da se nešto pokušava sakriti.
Ističući važnost transparentnosti, Mirjana Popović iz Centra za istraživačko novinarstvo smatra da bi objava kompletnog snimka bila najefikasniji način da se javnosti pokaže da pravosuđe još uvijek ima kapacitet za nezavisno i odgovorno djelovanje. Ona upozorava da uskraćivanje informacija može samo produbiti nepovjerenje i frustraciju građana, naročito kada je riječ o slučajevima s jakim političkim kontekstom.
Prema zvaničnom odgovoru Suda, praksa je da se medijima dostavlja maksimalno deset minuta video materijala s ročišta, uz prethodno uklanjanje svih ličnih podataka, kako bi se navodno zaštitili učesnici u postupku i integritet samog procesa. Međutim, ni u ovom konkretnom slučaju Sud nije pojasnio zašto ni minimum od deset minuta nije ispoštovan, već je objavljen znatno kraći snimak.
Zabrinutost dodatno pojačava činjenica da je upravo Sud BiH ranije važio za najotvoreniju pravosudnu instituciju u zemlji. Sada, međutim, postoji bojazan da bi njegovo ponašanje moglo postaviti presedan, pa da i drugi sudovi u BiH počnu po sopstvenoj procjeni ograničavati pristup javnosti, čak i kada se radi o suđenjima koja po zakonu moraju biti javna.
Završna reakcija novinarske i pravne zajednice upućuje na jasan zaključak: zatvaranje vrata javnosti u ključnim trenucima postupaka koji uključuju visoke političke figure ne doprinosi ni pravdi ni vjerodostojnosti institucija. Umjesto toga, takav pristup samo učvršćuje narativ o selektivnoj primjeni zakona i o tome da postoje građani koji uživaju “VIP tretman” u pravosudnom sistemu BiH. U zemlji gdje je pravda dugo podložna političkom uticaju, ovakvi slučajevi postaju simbol sistemske krize u povjerenju između građana i onih koji bi trebali štititi zakon.
