Dan uoči obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, jedan status objavljen na društvenim mrežama izazvao je brojne reakcije, a došao je od strane Vojina Mijatovića, ministra razvoja, poduzetništva i obrta Federacije Bosne i Hercegovine. Njegova poruka, iako kratka, sadržavala je duboku i višeslojnu simboliku, kao i jasan stav o jednom od najmračnijih događaja u novijoj evropskoj historiji.
Mijatović, koji dolazi iz reda srpskog naroda, ali koji se otvoreno i dosljedno zalaže za zajednički život i međunacionalno pomirenje, ovoga puta je svojim riječima pogodio srž političke i društvene dileme koja se tiče odnosa prema zločinima iz prošlosti. Njegova objava glasila je:
“Srebrenica. Mjesto na kome su pripadnici mog naroda počinili genocid nad mojim narodom. Ko razumije, razumio je. Ko ne razumije neće nikada… Da se nikada, nikome ne ponovi.“
Ove riječi istovremeno su izazvale poštovanje, šok, ali i kritike, zavisno od toga iz kojeg se političkog ili ideološkog ugla posmatraju. No, ono što je neosporno jeste činjenica da su Mijatovićeve riječi donijele specifičnu emociju u javni prostor – onu koja ne traži opravdanje za zločin, već priznanje i suočavanje.
U Bosni i Hercegovini, zemlji još uvijek opterećenoj ratnim traumama i dubokim podjelama, izjava jednog političara srpske nacionalnosti da su “pripadnici mog naroda počinili genocid nad mojim narodom” nosi višestruku poruku:
-
Priznanje genocida – Mijatović otvoreno koristi riječ “genocid” bez uvijanja, čime prihvata i potvrđuje presude međunarodnih sudova, što mnogi politički akteri u BiH i regionu još uvijek izbjegavaju.
-
Izgradnja jedinstvenog identiteta – kada kaže “mog naroda” za obje strane – i počinioce i žrtve – on ruši granice nacionalnog isključivizma i poziva na novi oblik patriotizma: onaj koji se temelji na istini, neovisno o etničkoj pripadnosti.
-
Jasna moralna poruka – njegova izjava implicira da moralna odgovornost nije vezana samo za etničko porijeklo, već za ljudsku savjest i spremnost da se priznaju patnje drugih.
Oni koji razumiju – razumjeli su, poručuje Mijatović, naglašavajući da ova poruka nije namijenjena svima, već onima koji imaju hrabrost da se suoče sa istinom, ma koliko bolna ona bila. S druge strane, kako sam kaže, “ko ne razumije, neće nikada”, što je možda i priznanje da dijalog u nekim slučajevima nije moguć ako ne postoji iskrena želja za empatijom i priznanjem činjenica.
U Bosni i Hercegovini, ali i šire u regionu, još uvijek postoji snažno prisustvo revizionizma kada je u pitanju zločin u Srebrenici. Iako su presude međunarodnih sudova – poput Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnog suda pravde (ICJ) – nedvosmisleno utvrdile da se u julu 1995. dogodio genocid, mnogi političari i javne ličnosti i dalje osporavaju taj termin ili minimiziraju razmjere zločina.
U tom kontekstu, Mijatovićeva poruka predstavlja rijedak i hrabar iskorak iz tog diskursa, jer:
-
Ne relativizuje, već imenuje stvari svojim imenom.
-
Ne traži alibije u kontekstu ili “zločinima s druge strane”, već se fokusira na ono što se dogodilo u ime njegovog naroda, protiv drugih – ali i protiv ljudskosti.
-
Ne koristi tragediju u političke svrhe, već iskazuje duboku ljudsku potrebu da se zlo imenuje i osudi.
Njegova objava dolazi u trenutku kada se u BiH, ali i u međunarodnoj zajednici, sve više poziva na potrebu da se 11. juli institucionalno obilježi kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici, što je u maju 2024. godine i potvrđeno usvajanjem Rezolucije u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija.
Na emotivnom planu, Mijatovićeva izjava funkcioniše kao svojevrsni most između podijeljenih sjećanja i trauma. Njegovo korištenje izraza “da se nikada, nikome ne ponovi” podsjeća na univerzalnu poruku koja je nadnacionalna, nadideološka i nadpolitička.
Ova vrsta govora u javnom prostoru, iako rijetka, ima potencijal da pokrene unutrašnje promjene u društvima u kojima se priznanje vlastitih grešaka doživljava kao slabost, a ne kao snaga. Mijatović time pokazuje da političko djelovanje ne mora biti lišeno etike, da istina nije neprijatelj naroda, već njegov oslonac, i da se budućnost ne može graditi na poricanju prošlosti.
Zaključno, poruka Vojina Mijatovića nije samo status na Facebooku – ona je iskaz lične hrabrosti, političke zrelosti i etičkog stava, kakav je u regionu još uvijek izuzetak. Ako postoji nada za novu, iskreniju politiku pomirenja u BiH, onda ona počinje upravo u ovakvim rečenicama.
