Draško Stanivuković, lider Partije demokratskog progresa (PDP) i gradonačelnik Banje Luke, posljednjih mjeseci postaje sve intrigantnija politička figura u Republici Srpskoj. Njegovi potezi sve više odudaraju od ustaljenih opozicionih stavova, čime izaziva konfuziju unutar opozicionog bloka, ali i među biračima koji su ga ranije doživljavali kao mladalačko lice političke promjene. Umjesto jasnog svrstavanja uz opoziciju, Stanivuković često djeluje kao politički solista, što je dovelo do brojnih komentara i spekulacija o njegovim stvarnim namjerama i političkom identitetu.
Njegova izjava o mogućem bojkotu prijevremenih izbora u RS izazvala je veliko negodovanje unutar opozicije, koja je do tada pokazivala rijetko viđeno jedinstvo u vezi s tim pitanjem. Bojkot izbora kao strategija, iako legitimna u određenim okolnostima, u ovom slučaju doživljena je kao izlazak iz opozicionog fronta i potencijalno pružanje podrške vlastima kroz pasivnost.
U prethodnim mjesecima Stanivuković je napravio niz političkih koraka koji dodatno podgrijavaju sumnju u njegovu opozicionu orijentaciju:
-
Prisustvovao je sastanku sa premijerom RS Radovanom Viškovićem, iako su svi ostali opozicionari odbili učešće.
-
Bio je jedini opozicioni političar prisutan na raspravi o novom Ustavu RS u Narodnoj skupštini.
-
Promovisao je prelaske političara iz drugih stranaka u PDP, što je izazvalo dodatne tenzije s opozicionim partnerima.
Takvim ponašanjem, Stanivuković se, s jedne strane, pokušava predstaviti kao racionalan i pragmatičan političar otvoren za dijalog, dok s druge strane gubi povjerenje onih koji u opoziciji vide jedini put za istinsku promjenu sistema. Njegov potez da Maju Dragojević Stojić, bivšu članicu SDS-a, odmah imenuje za potpredsjednicu PDP-a, naišao je na snažan otpor u redovima SDS-a, gdje je predsjednik Milan Miličević ocijenio taj čin kao “krađu volje birača”.
Ove kontroverzne odluke i javni istupi doveli su do toga da ga politički oponenti, pa čak i njegovi nekadašnji saborci, sve češće nazivaju “novim Miloradom Dodikom”. Iako dolaze iz različitih političkih tabora, Stanivukovića sve više prate karakteristike koje su ranije bile specifične za Dodika – jak ego, centralizacija moći u rukama jednog čovjeka i populistički pristup političkom djelovanju.
Politički analitičar Mladen Bubonjić smatra da je Stanivuković ušao u fazu političkog ponašanja u kojoj dominira lična ambicija, a ne kolektivna opoziciona strategija. On navodi:
-
Stanivuković intenzivno posjećuje opštinske odbore širom RS-a.
-
Pokušava regrutovati članove iz drugih stranaka, pa čak i načelnike opština.
-
Gradi političku platformu koja ne zavisi od opozicije, ali i ne zatvara vrata vlastima.
Bubonjić zaključuje da je Stanivuković, ideološki gledano, političar koji djeluje samostalno, bez jasno definisanog pravca, osim onog koji vodi ka vrhu vlasti.
Slično mišljenje dijeli i Ivana Marić, politička analitičarka, koja tvrdi da je PDP pod Stanivukovićevim vodstvom skrenuo sa svog ranijeg puta. Prema njenim riječima, on je postao nepredvidiv, često balansira između opozicije i vlasti, čime gubi jasnu političku orijentaciju i potencijalno zbunjuje glasače.
Marićeva upozorava da je ideja o bojkotu izbora politički neodgovorna, jer takve taktike obično idu u prilog vladajućim strukturama, kao što se pokazalo i u drugim zemljama regiona. Ona navodi da je Stanivukovićevo ponašanje atipično za opoziciju i da se mora posmatrati s dozom političkog opreza.
U ovako nestabilnom političkom ambijentu, gdje se lojalnost i politička orijentacija brzo mijenjaju, Stanivukovićev uspon može biti tumačen na dva načina:
-
Kao strategija modernog opozicionog lidera, koji se ne boji dijaloga i reformi unutar sistema;
-
Ili kao tiha transformacija ka poziciji moći, uz održavanje privida opozicionog identiteta.
Bez obzira na tačno tumačenje, evidentno je da Stanivuković ne igra po pravilima kolektivne opozicione borbe, već gradi sopstveni politički put. Njegova prisutnost u javnosti, aktivnost na terenu i stalna potreba za političkom vidljivošću sugerišu da ima ambiciju ne samo da ostane faktor u politici RS-a, već da bude centralna figura.
Na kraju, ključna dilema koja se nameće nije da li je Draško Stanivuković opozicionar, već da li je on lider opozicije koji mijenja pravila igre – ili igrač koji priprema teren za politički transfer u redove vlasti. Njegovi naredni koraci pokazaće da li je riječ o dugoročnoj strategiji ili političkom eksperimentu, čije će posljedice osjetiti ne samo njegova stranka, već i kompletan opozicioni spektar u Republici Srpskoj.