U povodu tridesete godišnjice jednog od najstrašnijih događaja u modernoj evropskoj istoriji, bivša premijerka Hrvatske, Jadranka Kosor, emotivno je reagovala na obilježavanje genocida u Srebrenici, izražavajući snažno ljudsko i moralno stajalište. Njena poruka, objavljena povodom tog dana, snažno je osudila mržnju i zlo koji su, kako navodi, uzrokovali zločine koji su kasnije pravosnažno okvalifikovani kao genocid. Ona je posebno istakla poštovanje prema majkama Srebrenice, nazivajući ih „simbolima patnje i hrabrosti“.
Njeno saopštenje podsjeća javnost da zločin koji se dogodio 11. jula 1995. godine, kada je više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka ubijeno na području Srebrenice, nije samo pitanje prošlosti, već i moralni test za sadašnjost. U njenim riječima se osjeća duboka svijest o tome da zlo koje je tada vladalo nije bilo izolovano ni slučajno – već posljedica duboko ukorijenjene netrpeljivosti prema drugima, zasnovane na etničkim, vjerskim i kulturnim razlikama.
Kosor u svojoj objavi ne upire prst u konkretne političke aktere, ali jasno implicira da su uzroci tragedije sadržani u:
-
Mržnji prema drugima i drugačijima
-
Ideološki motivisanom nasilju
-
Djelovanju snaga koje su svjesno sprovodile etničko čišćenje
-
Sistematskom ignorisanju upozorenja i nepravovremenom reagovanju međunarodne zajednice
Ona svojim riječima ne traži osvetu, već poštovanje prema žrtvama, istinu, i odgovornost. Poruka nosi snažan humanistički ton, izražen kroz njeno poklonjenje „majkama Srebrenice“, koje već tri decenije svojim dostojanstvom i odlučnošću čuvaju sjećanje na najmilije, insistirajući na pravdi i istini.
Dok javnost upija ove poruke, u Memorijalnom centru Potočari odvijao se još jedan u nizu mučnih, ali dostojanstvenih činova kolektivnog oproštaja. Obavljena je dženaza za sedam novoidentifikovanih žrtava genocida. Ovaj čin je predvodio reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Husein-ef. Kavazović, nakon čega su posmrtni ostaci preneseni do njihovih konačnih počivališta.
U Potočarima su danas ukopani:
-
Senajid (Husein) Avdić, rođen 1976.
-
Hariz (Ramiz) Mujić, rođen 1976.
-
Fata (Huso) Bektić, rođena 1928.
-
Hasib (Adem) Omerović, rođen 1961.
-
Sejdalija (Alija) Alić, rođen 1961.
-
Rifet (Mustafa) Gabeljić, rođen 1964.
-
Amir (Ibrahim) Mujčić, rođen 1964.
Svako od ovih imena ne predstavlja samo pojedinca, već podsjetnik na cijelu generaciju ljudi čije su sudbine nasilno prekinute. Među njima je i žena – Fata Bektić – čije prisustvo na spisku žrtava podsjeća da genocid nije birao samo muškarce i dječake, već je svojom brutalnošću zahvatio i žene, starce i čitave porodice.
Obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici, kao i Dan žalosti koji je 11. jula 2025. godine proglašen na području Federacije Bosne i Hercegovine, nisu samo formalni datumi. Oni predstavljaju javno i institucionalno priznanje da se sjećanje mora njegovati, da pravda ne smije imati rok trajanja i da je dužnost sadašnjih i budućih generacija da spriječe revizionizam.
Jadranka Kosor u tom kontekstu izdvaja se kao jedna od rijetkih političkih figura iz regiona koja bez rezerve priznaje težinu počinjenog zločina i čini ono što je danas rijetko – iskreno izražava ljudsko poštovanje prema žrtvama i njihovim porodicama, bez relativizacije, bez izbjegavanja riječi „genocid“, i bez potrebe da balansira političke interese.
U vremenu kada se mnogi lideri odlučuju na šutnju ili na diplomatski izbalansirane izjave koje često izostavljaju suštinu, Kosor istupa s porukom koja je kratka, ali moćna: mržnja i zlo su uzroci tragedije, a istina i pravda su jedini put ka iscjeljenju.
Ona svojim pristupom podsjeća da je prepoznavanje genocida ne samo pitanje prava, već i moralne zrelosti jednog društva. U njenim riječima nema kalkulacije, već jasan stav: zločin se mora nazvati pravim imenom, a žrtve moraju biti priznate.
U zaključku, poruke poput one koju je uputila Jadranka Kosor ne treba posmatrati samo kao politička saopštenja, već kao svjetionike u vremenu u kojem istina često biva zamagljena političkim interesima. Njena izjava je podsjetnik da empatija, priznanje krivice i solidarnost sa žrtvama ne znače slabost – već snagu karaktera i hrabrost savjesti.
Hvala Vam na čitanju!
