U današnjem političkom pejzažu Bosne i Hercegovine, sukob između Milorada Dodika, lidera Republike Srpske, i Elmedina Konakovića, ministra vanjskih poslova i predsjednika stranke Narod i pravda, oslikava duboke podjele i složenost odnosa unutar države. Ova napetost posebno je došla do izražaja nakon Dodikovih izjava u emisiji Telering na RTRS-u, u kojima je tvrdio da je postojala vrsta dogovora sa Konakovićem prije njegovog pojavljivanja pred Sudom BiH. Ova tvrdnja nije samo izazvala burne reakcije već je i otvorila pitanja o pravosudnoj i političkoj pozadini čitave situacije.
U uvodnom dijelu treba istaknuti da je Dodik već godinama poznat kao političar sposoban da sa lakoćom koristi laži kao alat u svojoj strategiji. Njegova najnovija “ekskluziva” o dogovoru sa bh. pravosuđem nije iznenadila, ali jeste dodatno produbila nepovjerenje između različitih političkih aktera. Dodik je naglasio da se radi o politički montiranom procesu, te da je njegov postupak pojavljivanja pred sudom bio svjesna politička odluka. Posebno je istakao da je Dino Konaković bio upoznat sa tom procedurom i da je njegova saglasnost olakšala čitav proces.
Međutim, u samoj srži ovog problema leže brojna pitanja:
-
Zašto bi se Dodik, ako je zaista bilo tako, dogovarao samo sa Konakovićem, a ne i sa ostalim ključnim članovima Trojke, kao što su Nermin Nikšić i Edin Forto?
-
Da li je moguće da je Dodik, poznat po svojoj promišljenosti, tek tako iznio detalje koji bi mogli označiti njegovu političku rehabilitaciju?
-
Zašto je, od svih aktera uključenih u ovaj pravosudno-politički proces, imenovao samo Konakovića, izostavljajući ostale važne ličnosti poput direktora OSA-e Almira Džuve ili predstavnika Američke ambasade?
Ove nejasnoće jasno ukazuju da iza priče stoji kompleksna politička igra, u kojoj se Dodik nastoji prikazati kao žrtva političkog progona, dok u isto vrijeme ostvaruje svoje ciljeve.
Reakcija Elmedina Konakovića na ove tvrdnje bila je brza i oštra. Na društvenim mrežama je negirao da je bio uključen u bilo kakve dogovore sa Dodikom, nazvavši njegove izjave lažima i pokušajem diskreditacije. Konaković je posebno istakao da je Dodik pokušao da diskredituje i sutkinju Senu Uzunović, tvrdeći da je ona sa njim bila u nepravednom dogovoru, što je on kategorično odbacio.
Unatoč Konakovićevom negiranju, i on sam nije imun na optužbe za manipulaciju istinom. Iako tvrdi da njegova stranka nema utjecaja na pravosuđe, on je glavnog državnog tužioca Milanka Kajganića nazvao “Dodikovim čovjekom”, sugerirajući da će drugostepena presuda Dodiku biti ključni pokazatelj stanja pravosudnog sistema u zemlji. Takve izjave, iako su politički motivisane, mogu se smatrati indirektnim pritiskom na sudske institucije, čime se dodatno narušava povjerenje u pravnu nezavisnost.
S druge strane, odbijanje stranaka Trojke da ponovo pregovaraju sa Dodikom ili njegovom mogućom nasljednicom Željkom Cvijanović postalo je jedan od glavnih kamenčića spoticanja u rješavanju političke krize. Ova stavka predstavlja:
-
Veliki izazov za međunarodne aktere koji smatraju da bi rješenje moglo ležati u kolektivnoj amnestiji političkog vrha Republike Srpske.
-
Problem i za domaće snage koje traže izlaz iz aktuelne nestabilnosti bez davanja prostora Dodiku za političke ustupke.
-
Prepreku za bilo kakve pokušaje deeskalacije tenzija i uspostavljanje stabilnosti u BiH.
Uprkos ovoj blokadi, Dodik šalje poruku da je spreman na privremeno prikazivanje umjerenog i proevropski orijentisanog političara, što je već pokazao u ranijim fazama koalicije sa Trojkom. Međutim, iza scene on nastavlja da radi na svom glavnom cilju, koji je mirno razdruživanje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. Za taj cilj, kako navodi članak, nije štedio sredstva – ulažući desetine miliona maraka iz entitetskog budžeta u lobiranje, uključujući i kontakte sa bivšom administracijom SAD.
Na kraju, jasno je da se danas ne radi samo o sukobu između dvije političke ličnosti, već o sukobu dviju različitih vizija budućnosti Bosne i Hercegovine. Pitanje nije samo ko govori istinu ili laž, već koja verzija ima podršku za očuvanje državnosti i stabilnosti.
Zaključno, mogu se izdvojiti sljedeći ključni momenti:
-
Dodikova politička strategija koristi manipulaciju i laži kako bi ostvario svoje separatističke ciljeve.
-
Trojka ostaje čvrsta u odbijanju kompromisa koji bi značili kolektivnu amnestiju za politički vrh RS-a, što je razlog trenutne blokade pregovora.
-
Ovaj politički jaz ugrožava stabilnost Bosne i Hercegovine i povjerenje u njene institucije.
-
Ukoliko Trojka popusti pod međunarodnim pritiskom i pristane na dogovore sa Dodikom, to bi označilo ozbiljan udarac na perspektivu funkcionalne i jedinstvene države.
U ovom trenutku, jedina istina koja ima smisla je ona koja stoji na strani Bosne i Hercegovine kao suverene i cjelovite države. Sve ostalo predstavlja opasne igre moći koje mogu odvesti zemlju u dublju krizu i nesigurnost. Zato je od izuzetne važnosti da svi akteri djeluju odgovorno, poštujući zakone i institucije, jer je od toga zavisna budućnost cijele zemlje.
