U bosanskohercegovačkom političkom pejzažu, koji je već godinama obilježen tenzijama, sukobima interesa i optužbama na račun „stranih uticaja“, najnoviji događaji vezani za Milorada Dodika i reakcije političkih aktera otvaraju mnoga pitanja o odgovornosti, iskrenosti i kontinuitetu političkih odluka. Članak se kritički osvrće na aktuelnu situaciju u kojoj se rukovodstvo NiP-a, predvođeno Elmedinom Konakovićem, navodno bori protiv onih koji su pomogli lideru SNSD-a, ali istovremeno previđa vlastitu umiješanost u stvaranje ambijenta koji je omogućio Dodikovu poziciju.
Razrada
Sve je počelo, kako se navodi, u idiličnom okruženju – sportskim događajima i prijateljskim okupljanjima u destilerijama u Laktašima. No, idila je ubrzo zamijenjena oštrom retorikom. Konaković, lider Naroda i pravde, započeo je javnu potragu za tzv. „balijama“ – pojedincima bošnjačke nacionalnosti koji su navodno pomogli Miloradu Dodiku u njegovom izbjegavanju pravnih sankcija. Posebno je problematizovano ukidanje pritvora i potjernice za Dodikom, što je prema Konakoviću bilo moguće samo uz podršku tih, kako ih naziva, saradnika iznutra.
Dodik se, podsjetimo, nakon višemjesečnog ignorisanja pravnog naloga pojavio pred Sudom BiH, a informacije koje nikada nisu zvanično demantovane govore da ga je lično dovezao Almir Džuvo, tadašnji direktor Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA). Imenovanje Džuve je inicirano upravo od strane Trojke, političkog saveza kojem pripada i Konaković. Stoga se ironično postavlja pitanje – da li je Džuvo upravo ono što Konaković sada traži, njegov vlastiti „balija“?
Da bi Džuvo došao na čelo OSA-e, prethodno je sa funkcije uklonjen Osman Mehmedagić. Konaković i njegovi saradnici su tada tvrdili da je Mehmedagić nelegalno prisluškivao, no te su tvrdnje kasnije pravosnažno demantovane, a sam Konaković je izgubio spor za klevetu i naloženo mu je da Mehmedagiću isplati 3.000 KM.
Umjesto da nakon šokantnih otkrića o Džuvinoj ulozi uslijedi politička i institucionalna reakcija, članovi Zajedničke komisije za nadzor nad radom OSA-e, među kojima su i Kemal Ademović, Sabina Ćudić i Albin Muslić, uglavnom su se posvetili drugim stvarima:
-
Ademović je proglasio oslobađanje Dodika „pobjedom države“.
-
Ćudić je, prema dostupnim podacima, fokusirana na uređenje privatne imovine.
-
Muslić je učestvovao na kongresu SDP-a, slaveći „festival demokratije“.
Nadalje, u medijima se pojavljuje i podatak da je još jedan Bošnjak, direktor državne agencije sa sjedištem u Banjoj Luci, učestvovao u olakšavanju Dodikovog pravnog „spasa“. Iako se konkretno ime ne navodi, analitičkim eliminacijama se dolazi do gotovo sigurnog identiteta, a zanimljivo je da je i ta osoba imenovana uz podršku Trojke.
Osim institucionalne pomoći, Dodik je, kako se tvrdi, imao i širu mrežu podrške:
-
Zvaničnici koji su se protivili hapšenju, pozivajući se na Dodikovu moćnu miliciju od „8.000 naoružanih ljudi“.
-
Strani saveznici iz Mađarske, Hrvatske i UAE, koji su imali ključnu ulogu u njegovoj zaštiti.
-
Političari koji su u prošlosti tražili intervenciju stranaca u pravosuđe, a danas se protive istoj takvoj praksi, ali prema Dodiku.
Posebno se ističe paradoksalna situacija: isti ljudi koji su nekada pozivali na djelovanje međunarodnih aktera protiv političkih protivnika, sada istima predbacuju miješanje u domaće pravosuđe. Kroz konkretne primjere poput slučaja Fadila Novalića i privremene suspenzije Ustava BiH koju je sproveo Christian Schmidt, naglašava se licemjerje i nedosljednost u političkom djelovanju.
Zaključak
U srži ovog članka leži snažna kritika onih koji sada glume žrtve sistema koji su sami pomogli uspostaviti. Miješanje međunarodne zajednice u pravosuđe, koje je ranije bilo poželjno kada su na meti bili politički oponenti, sada se proglašava štetnim jer pogađa saveznike ili čak samog Dodika. Ipak, ono što se ističe kao najveća kontradikcija jeste činjenica da su upravo oni koji sada tragaju za odgovornima, zapravo često kadrovski potpisivali i podržavali te iste „balije“ koje navodno optužuju.
Kao ironičan zaključak, autor teksta sugeriše da bi Konaković, u potrazi za saradnicima koji su pomogli Dodiku, mogao započeti svoju istragu gledajući u ogledalo. Time se poručuje da je najteža istina upravo ona koja se odnosi na nas same, a politička odgovornost ne prestaje onog trenutka kada se promijeni retorika – jer princip ostaje isti, samo se mijenjaju „heroji mjeseca“.
U konačnici, članak ostavlja gorak utisak o plitkosti političke dosljednosti i upozorava da se stvaranjem presedana i selektivnim moralom urušava ono malo institucionalne stabilnosti što je još ostalo.
