U današnjem političkom kontekstu na Balkanu, posebno u Crnoj Gori i Srbiji, jasno se vidi rastuća tenzija koju je na nedavnom vidovdanskom skupu dodatno naglasio jedan od vodećih crnogorskih intelektualaca, Andrej Nikolaidis. On tvrdi da je studentski pokret koji se tamo razotkrio zapravo egzistencijalna prijetnja kako za Crnu Goru, tako i za stabilnost cijelog regiona.
Historijski gledano, studenti su nekada davno, šezdesetih godina prošlog vijeka, tražili više komunizma u Jugoslaviji, dok danas, nakon više od pola stoljeća, njihovi nasljednici iz Srbije na istim skupovima zahtijevaju – više Velike Srbije. Ovaj pomak jasno oslikava promjene u društvenim i političkim aspiracijama, a posebno je značajno što je na vidovdanskom protestu poručeno da studenti i građani „više ne pristaju na izdaju Kosova i Metohije“, što ukazuje na zaoštravanje nacionalističkih stavova.
U ovom kontekstu, Nikolaidis oštro kritikuje tumačenja o „progresivnoj Srbiji“. On ističe da su te interpretacije pogrešne, jer se čini da je aktuelni predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, zapravo pragmatičniji u odnosu na dio studentskog pokreta koji ga pokušava srušiti. Iako je Vučić optužen da je izdao Kosovo, upravo ta njegova sporost i nedostatak odlučnosti u ostvarenju ideje o „srpskom svetu“ izazivaju nezadovoljstvo među nacionalističkim studentima, podsjećajući na situaciju sa Slobodanom Miloševićem, koji je pao ne zbog rata i ratnih zločina, već jer nije uspješno izgradio etnički čistu državu kakvu su njegovi pristalice očekivali.
Važno je primijetiti da bi, da je još živ mitropolit Amfilohije, on najvjerovatnije bio vođa ovih studentskih pokreta, što dodatno ukazuje na duboke veze između srpskog nacionalizma i uticaja Srpske pravoslavne crkve. Nikolaidis jasno upozorava da takav pokret predstavlja jasnu egzistencijalnu prijetnju za Crnu Goru i stabilnost regiona, s obzirom na činjenicu da bi Srbija mogla pokušati kontrolu nad Kosovom ostvariti samo ratom.
Ono što dodatno zabrinjava jeste veza između studentskog pokreta i politike koju već godinama vode Vučić i njegovi prethodnici. Nikolaidis kaže da bi pad Vučića donio samo kratkotrajni „lažni mir“, nakon čega bi nova vlast nastavila politiku ekspanzije i dominacije po uzoru na Miloševića.
Posebno je ilustrativna izjava Mila Lompara, koji je na skupu progresivne Srbije govorio o „odbrani suverenosti Republike Srpske i Srba u Crnoj Gori, te borbi za srpska nacionalna prava u Hrvatskoj i Makedoniji“. Ova izjava ukazuje na ambicije koje prevazilaze granice Srbije i imaju direktan uticaj na unutrašnju politiku Crne Gore.
Ključni problem je vezan za promjenu crnogorskog ustava, odnosno za ideju da se Crna Gora iz države građana pretvori u državu „suverenih, konstitutivnih naroda“. To bi, po riječima Nikolaidisa, otvorilo vrata za mogući raspad zemlje na etničkim osnovama, naročito ako Beograd uspije u svojoj ambiciji da kontroliše Crnu Goru.
Još jedan važan aspekt je tzv. „slučaj Kovačević“ – tužba podnesena Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, u kojoj se osporava ustavna definicija Bosne i Hercegovine kao države triju konstitutivnih naroda. Dok Crna Gora u svom ustavu ističe građanski karakter države, Bosna i Hercegovina po Dejtonskom sporazumu ima institucionalizirane etničke podjele.
Bitno je da je crnogorska predstavnica u Strazburu, sutkinja Ivana Jelić, u ovom slučaju glasala za koncept „tri konstitutivna naroda“, što implicira podršku etničkoj podjeli, za razliku od građanske države. Nikolaidis postavlja provokativno pitanje da li će Crnogorci biti ljuti na one koji bi se sutra u Crnoj Gori opredijelili za ovaj isti model, odnosno za koncept „suverenih naroda“ kako ga zagovaraju Mandić i Lompar.
Ukratko, kroz svoju analizu, Nikolaidis ističe nekoliko ključnih elemenata:
-
studentski pokret u Srbiji danas nije samo društveni fenomen, već i politički pokretač nacionalističkih težnji;
-
zahtevi za suverenitetom srpskog naroda u Crnoj Gori imaju potencijal da ugroze integritet te države;
-
prisutna je opasnost da se nacionalistički narativi šire i destabilizuju region;
-
promjena ustavnog poretka u Crnoj Gori koja bi prihvatila „suverene narode“ može rezultirati ozbiljnim političkim i društvenim tenzijama;
-
pravni slučajevi poput „slučaja Kovačević“ reflektuju dublje etničke podjele koje utiču i na susjedne zemlje.
Zaključno, ovaj tekst naglašava kako regionalne tenzije i politički uticaji spolja mogu imati duboke posljedice na stabilnost Crne Gore i cijelog Balkana. Studentski pokret, kakav je predstavljen na Vidovdan, nije samo poziv na nacionalno buđenje, već i alarm za moguće ugrožavanje suvereniteta i mira u jednom od najosjetljivijih dijelova Evrope. Ova situacija zahtijeva pažnju i promišljenu reakciju svih aktera unutar regiona kako bi se spriječile neželjene posljedice koje bi mogle potkopati teško izgrađeni mir i stabilnost.
