Jedna od najzvučnijih vijesti koja je potresla javnost Republike Srpske početkom jula 2025. godine jeste presuda Višeg privrednog suda u Banjaluci, kojom se odlučuje da čak 300.000 kvadratnih metara zemljišta pripadne Poljoprivrednoj školi u Banjaluci, a ne Republici Srpskoj niti Gradu Banja Luka. Iako ova odluka može djelovati šokantno za dio javnosti, pravni i društveni analitičari, poput doktora Milana Blagojevića, ukazuju da se iza ovakvih odluka zapravo krije dugogodišnji obrazac preraspodjele društvenog bogatstva.
Blagojević detaljno razlaže kako se ovakve pravne odluke ne mogu posmatrati izdvojeno, već u kontekstu šireg procesa poznatog kao prvobitna akumulacija kapitala. Pozivajući se na djelo Karla Marksa, naročito na njegove zapise u Kapitalu, autor podsjeća da je u historiji prvobitna akumulacija značila nasilnu eksproprijaciju kolektivne imovine, kojom je narod lišavan prava na zemljište i druga dobra kako bi se stvorila nova ekonomska klasa – oligarhija. Marks posebno naglašava kako je proces u Engleskoj započeo krađom crkvenih dobara, što je dovelo do gašenja manastira i istjerivanja naroda koji je na tim posjedima živio i radio.
Ovaj mehanizam, prema Blagojeviću, nije ostao rezervisan za prošlost. Naprotiv, isti princip eksproprijacije ponovo se primjenjuje, ali sada putem pravnih alata i zakonodavnih odluka. Ključni instrument u ovom kontekstu je Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske, a posebno njegov član 324. Ova zakonska odredba, kako navodi Blagojević, omogućava da se ranija prava korišćenja, upravljanja ili raspolaganja – koja nisu uključivala pravo vlasništva – sada retroaktivno pretvore u puno pravo vlasništva.
Ovo, praktično posmatrano, znači da institucije poput Poljoprivredne škole, koje ranije nisu bile vlasnici zemljišta već su samo njime upravljale, preko noći postaju pravni vlasnici ogromnih i vrijednih parcela. Time se iz vlasničkih odnosa istiskuju entiteti poput Republike Srpske i lokalnih samouprava, što otvara vrata za dalje zloupotrebe i privatizaciju nekada zajedničke imovine.
U daljoj razradi, Blagojević razlaže kako ovakav zakon, i presude koje se na njemu temelje, omogućavaju privatnim interesima da se domognu javne imovine, i to na način koji ne podrazumijeva tržišnu utakmicu niti pravičnu raspodjelu. Na osnovu novih vlasničkih prava, škole i slične ustanove sada mogu:
-
Prodavati vrijedno gradsko zemljište po sniženim cijenama;
-
Zamjenjivati urbano zemljište za bezvrijedne parcele na periferiji;
-
Trgovati resursima mimo državne kontrole, često kroz inokosne upravne organe koji donose odluke samostalno, bez odgovornosti prema široj zajednici.
Na taj način, stvara se plodno tlo za stvaranje nove ekonomske elite, odnosno oligarhije, koja se obogaćuje kroz pravno legalizovanu eksproprijaciju javnog dobra. Prema Blagojeviću, ova nova klasa postaje ne samo finansijski i ekonomski dominantna, već i politički uticajna, te postepeno preuzima ulogu “duboke države”, koja faktički upravlja svim ključnim segmentima društva.
Poseban akcenat autor stavlja na ulogu sudova, koji – iako bi po definiciji trebali štititi zakonitost i javni interes – sve češće svojim presudama legitimizuju ovakve procese. Sudske odluke se sve više svode na mehaničko pozivanje na članove zakona, bez dublje analize šire društvene štete koja iz njih proizilazi. Tako se kroz sudske presude zapravo potvrđuje i cementira proces sistemske pljačke javne imovine.
U konačnici, Blagojević izražava zabrinutost da narod, usljed umora, neinformisanosti ili rezignacije, počinje prihvatati ovakvo stanje kao neizbježno. Prava priroda pravne manipulacije ostaje sakrivena iza formulacija zakona, dok se javna svijest o stvarnoj pozadini ovih procesa sve više gubi.
I tako, dok se vrijedno zemljište prebacuje u ruke privilegovanih pojedinaca, narod ostaje bez svoje imovine, a i bez glasa, jer mehanizmi koji su trebali da ga štite – zakon, sud, institucije – postaju instrumenti upravo suprotne funkcije.
U ovom društvenom i pravnom ambijentu, kako zaključuje autor, ostaje gorak utisak da se nepravda uvodi kao pravilo, dok se istina, kako bi rekao pjesnik, “prekriva ruzmarinom, snjegovima i šašem”, nevidljiva u sjenama zakonskih paragrafa koje služe kao sredstvo za ozakonjenje pljačke velikih razmjera.
Hvala vam na čitanju!
