U javnosti Bosne i Hercegovine nedavno je odjeknula izjava Harmina Suljića, selefijskog predavača čiji su nastupi već ranije znali izazvati podjele i polemike. Ovaj put, pažnju je privukla njegova tvrdnja izrečena tokom jednog javnog obraćanja, u kojoj je rekao da je Hrvatska najviše pomogla BiH tokom rata, što je izazvalo lavinu komentara, uglavnom negativnih, na društvenim mrežama.
U svom govoru, Suljić je iznio mišljenje da je Hrvatska bila “najbliskija država” Bosni i Hercegovini u najtežim vremenima, sugerirajući da bez hrvatske pomoći otpor protiv agresije ne bi bio moguć. On se posebno osvrnuo na period između 1993. i 1994. godine, kada je došlo do sukoba između Armije BiH i HVO-a, nazivajući taj sukob jednostavno “događajem”. Prema njegovim riječima, sve što se tada desilo je “prošlo, pomirili smo se i napravili konfederaciju”, pa bi, kako ističe, fokus sada trebao biti na zajedničkoj budućnosti.
Ono što je mnoge posebno razbjesnilo jeste način na koji je minimizirao zločine i političke odluke koje su, prema presudama Haškog tribunala, bile sastavni dio udruženog zločinačkog poduhvata iz Zagreba, pod direktnim vodstvom tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana. Ove presude jasno su definirale karakter sukoba i ulogu Hrvatske u ratu u BiH, pa je Suljićevo svođenje tih događaja na “događaj” shvaćeno kao pokušaj njihovog relativiziranja.
U svom izlaganju Suljić je rekao:
-
“Ko nam je najviše pomogao, draga braćo? Hrvatska!”
-
“Budimo objektivni – Hrvatska je bila najbliskija nama.”
-
“Istina je da su oni prisvajali oružje koje je dolazilo iz Irana i Pakistana, ali to nije ništa neobično.”
Iako priznaje da je Hrvatska zadržavala dio oružja namijenjenog Bosni i Hercegovini, ovaj čin ne smatra problematičnim, već logičnim u datom kontekstu. Time je, prema mišljenju mnogih korisnika društvenih mreža, dodatno pokazao neozbiljnost i površnost u interpretaciji ozbiljnih historijskih događaja.
Reakcije na Suljićeve izjave bile su žestoke, naročito zbog činjenice da se ovakav pogled na ratnu historiju plasira mlađim generacijama, koje možda nisu dovoljno informisane o dešavanjima iz devedesetih godina. Mnogi su komentarisali:
-
“Ovo je sramotno! Kakvo iskrivljavanje istine!”
-
“Dok su pravi svjedoci rata šutjeli, sada se pojavljuju samoproglašeni analitičari i učitelji.”
-
“Nažalost, omladina ovakve najviše prati, a to je posebno zabrinjavajuće.”
Postoji i druga strana priče koju su neki korisnici pokušali istaknuti u raspravama. Ako se Suljićeva tvrdnja posmatra kroz prizmu dolaska islamističkih boraca u Bosnu i Hercegovinu, onda je tačno da je Hrvatska, preko svoje tadašnje obavještajne službe SOA, igrala značajnu logističku ulogu u njihovom prebacivanju preko granice. Ovo se naročito odnosi na period kada je, prema dostupnim podacima, Hrvatska omogućila pristup teritoriji BiH određenim grupama stranih boraca.
Jedan od konkretnih primjera koji dodatno objašnjava ovu tvrdnju jeste slučaj Lionela Durmonta, teroriste koji je bio pripadnik jedinice El Mudžahid, a koji je u ratu u BiH sudjelovao u brojnim zločinima nad civilnim stanovništvom – kako srpskim, tako i hrvatskim. Njegovo nedavno hapšenje otvorilo je stare dosijee i podsjetilo javnost na kompleksnu i često neugodnu istinu o saradnji različitih stranih elemenata sa lokalnim strukturama u ratu.
Ipak, važno je napomenuti da se pomoć Hrvatske Bosni i Hercegovini ne može posmatrati jednostrano. Historijski gledano, odnosi su bili i konfliktni i saveznički, što dokazuju periodi oružanih sukoba između HVO-a i Armije BiH, ali i kasnija saradnja u okviru Washingtonskog sporazuma i stvaranja Federacije BiH. Upravo ta kompleksnost odnosa iziskuje ozbiljnu analizu i odmjeren pristup, što mnogi smatraju da Suljić nije pokazao.
Zbog svega navedenog, izjave ovog selefijskog predavača poslužile su kao povod za još jednu debatu o historijskom revizionizmu, političkoj odgovornosti i načinu na koji se ratna prošlost koristi u aktuelnim ideološkim narativima. Mnogi upozoravaju da jednostrane i neprovjerene interpretacije, poput Suljićevih, doprinose zbunjivanju javnosti i mladih ljudi koji nemaju direktno iskustvo s ratnim dešavanjima.
Zaključno, slučaj Harmina Suljića pokazuje koliko je pitanje tumačenja ratne prošlosti u Bosni i Hercegovini i dalje izuzetno osjetljivo i kako jedan nepromišljen komentar može ponovo otvoriti stare rane. U vremenu kada je pomirenje teško, ali prijeko potrebno, odgovornost javnih govornika – posebno onih s velikim auditorijem – mora biti veća, a pristup povijesnim činjenicama odgovorniji i temeljen na istini.
