Na nedavno održanom sastanku Europskog vijeća u Bruxellesu, ključni evropski lideri raspravljali su o nizu aktuelnih i geopolitički značajnih tema. Fokus je bio na zajedničkoj sigurnosti, situaciji u Ukrajini i na Bliskom istoku, migracijama, te naporima EU da održi stabilnost i evropsku perspektivu Zapadnog Balkana. U tom kontekstu, posebnu pažnju izazvao je istup Andrej Plenkovića, premijera Hrvatske, koji je – kako je naglasio – upravo on inicirao raspravu o Balkanu na ovom zasjedanju.
U nacrtima zaključaka sastanka navodi se da će Evropska unija nastaviti sa svojom strategijom postepene integracije zemalja Balkana, ohrabrujući ih u sprovođenju reformi koje vode članstvu u EU. Međutim, iako se ponovo potvrđuje da je budućnost Zapadnog Balkana u EU, među državama članicama nije postignuta saglasnost o formulaciji jačeg, ambicioznijeg teksta koji bi značajnije podstakao proces proširenja. Ovaj nedostatak jedinstva otkriva razlike u pristupima unutar EU, posebno kada je riječ o geopolitički osjetljivim regijama poput Balkana.
Mađarska, već poznata po svojim čvrstim stavovima, i ovoga puta se protivila donošenju zajedničkog teksta o Ukrajini. Također, zajedno sa Slovačkom, izrazila je rezerve prema predloženom paketu sankcija protiv Rusije, ali i protiv ideje otvaranja prvih poglavlja pristupnih pregovora s Ukrajinom. Ova opstrukcija stvara dodatnu nesigurnost u pogledu zajedničkog evropskog odgovora na ratne izazove u istočnoj Evropi.
U međuvremenu, Antonio Costa, predsjednik Europskog vijeća, izvijestio je o svom posjetu regiji Zapadnog Balkana. Tokom njegovog izlaganja dodatno je naglašena potreba za intenziviranjem suradnje između EU i zemalja ove regije, ali bez konkretnih pomaka prema naprednijoj formi integracije. To je izazvalo razočaranje kod nekih predstavnika koji su očekivali jasniju i snažniju poruku.
Poseban naglasak na sastanku bio je i na suradnji s NATO savezom. EU je ponovo istakla kako ne želi duplirati ovlasti NATO-a u pitanjima sigurnosti, već želi komplementarnu saradnju, posebno u vezi s postizanjem dogovorenih izdvajanja za odbranu. U tekstu zaključaka jasno je navedeno da za zemlje članice koje su i članice NATO-a, ovaj savez ostaje glavni stub kolektivne sigurnosti.
Andrej Plenković je iskoristio svoje prisustvo u Bruxellesu kako bi jasno iznio stavove Hrvatske. Rekao je da Hrvatska podržava NATO-ove ciljeve o povećanju izdvajanja za obranu, ali da ti troškovi neće biti na uštrb socijalnih i drugih važnih sektora u društvu. Ovo je izuzetno važna poruka, imajući u vidu ekonomski kontekst u kojem se brojne zemlje nalaze.
U svom obraćanju nakon sjednice, Plenković je podsjetio da je od ulaska Hrvatske u EU prošlo već dva mandata Evropske komisije, a da za to vrijeme nije bilo daljeg proširenja. Naglasio je kako je važno da EU ne izgubi fokus s Balkana, posebno u ovim kompleksnim globalnim okolnostima, jer bi odsustvo jasnog evropskog puta moglo dovesti do političke nestabilnosti i regionalne krize.
U tom smislu, Bosna i Hercegovina bila je u središtu Plenkovićeve poruke. Kako je istakao, ključna reforma koju BiH mora provesti jeste izborna reforma, koja bi omogućila ravnopravnost svih konstitutivnih naroda i doprinijela funkcionalnosti institucija države. Otvaranje pregovora o pristupanju EU trebalo bi, prema njegovim riječima, poslužiti kao podsticaj domaćim političarima da pokažu spremnost na istinske reforme koje će poboljšati život građana i ubrzati evropske integracije.
U svojoj završnoj poruci, Plenković je potvrdio da će Hrvatska ostati lider u procesu proširenja i partner zemljama Jugoistočne Evrope na njihovom evropskom putu. Nastavit će podržavati sve države regije u skladu s njihovim individualnim zaslugama, a posebno će insistirati na očuvanju stabilnosti i jednakosti unutar BiH.
Sumirajući, sastanak u Bruxellesu otkrio je više slojeva neslaganja unutar EU po pitanju ključnih vanjskih politika, ali je istovremeno omogućio državama poput Hrvatske da artikulišu svoj uticaj u pitanjima od regionalnog značaja. Zapadni Balkan je, uprkos slabijem tonu u zaključcima, ostao jedna od tema koje polako, ali sigurno, guraju prema novim oblicima političkog odlučivanja na nivou EU. Ukoliko domaći lideri prepoznaju trenutak i ulože potrebne napore, evropska perspektiva regije i dalje ostaje dostižna – ali uz jasan preduslov: stvarne i održive reforme.
