U nedavnom gostovanju na Radio-televiziji Srbije, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, još jednom je izazvao snažne reakcije javnosti svojim izjavama u emisiji “OKO”, koju je vodio Gorislav Papić. Ovaj intervju bio je značajan ne samo zbog sadržaja, već i zbog tajminga – Dodik je gostovao svega jedan dan prije sjednice Apelacionog vijeća Suda BiH, koje treba odlučivati o njegovoj presudi kojom mu je zabranjeno obavljanje javne funkcije u trajanju od šest godina, uz dodatnu zatvorsku kaznu od jedne godine.
Nastup u emisiji djelovao je gotovo kao oprostajni govor, jer je Dodik u svega nekoliko minuta iznio niz tvrdnji, od kojih su mnoge bile ili potpuno neutemeljene ili historijski netačne. Zapanjujuća je bila količina dezinformacija koje su izrečene, a posebnu pažnju izazvala je izjava o granatiranju Markala, gdje je Dodik, pozivajući se na neimenovanog američkog generala, tvrdio da su odgovornost snosile “muslimanske snage”. Prema njegovim riječima, taj general mu je rekao da se istina o tome ne smije javno priznati jer su stotine američkih političara karijerno profitirale na događajima u BiH.
Gorislav Papić, iako porijeklom iz Sarajeva, u ovom intervjuu nije postavljao teška pitanja niti je reagovao na sporne tvrdnje, već je pristrasno i blago komentarisao sagovornikove izjave. U kontekstu tog razgovora, Papić je podsjetio da su nakon masakra na Markalama uvedene sankcije Saveznoj Republici Jugoslaviji, što je Dodik potvrdio, uz dodatak da je to bio razlog za bombardovanje Republike Srpske.
Međutim, hronološke činjenice pokazuju nešto sasvim drugo. Sankcije SRJ su uvedene od strane Ujedinjenih nacija već 30. maja 1992. godine, dok se tragedija na Markalama dogodila tek u februaru 1994. godine. Dakle, tvrdnje obojice aktera su bile ne samo netačne, već i opasno revizionističke.
U nastavku razgovora, Dodik se osvrnuo na svoj politički put i mladost, insistirajući da je uvijek bio dio srpske etničke sredine u Laktašima. Rekao je da se s Muslimanima prvi put susreo tek u srednjoj školi u Banjoj Luci, gdje su, po njegovim riječima, od 32 učenika samo dva bila Muslimani. Kada ga je novinar podsjetio da je Banja Luka nekada imala značajan broj Bošnjaka i Hrvata, Dodik je to umanjio izjavom: “Nije ih bilo mnogo, ali su bili vidljivi”.
Dodao je da je muslimansko prisustvo u Banjoj Luci bilo naglašeno zbog velikog broja džamija, konkretno 17, naspram jedne pravoslavne crkve. Prema njegovim riječima, to je stvorilo “pogrešan utisak” da je Banja Luka grad s muslimanskom većinom. Takav “utisak” je, kako se može iščitati između redova, “ispravljen” tokom 1993. godine kada je svih 17 džamija srušeno. Tada su, uz te vjerske objekte, sustavno uklanjani i ljudi – Muslimani, Hrvati i svi oni koji nisu bili dio nacionalne slike koju je tadašnja vlast željela nametnuti.
U ovoj vrsti diskursa mogu se primijetiti:
-
Negiranje historijskih činjenica, uključujući vrijeme i uzroke sankcija;
-
Relativizacija zločina nad civilima;
-
Otvorena etnička distanca i opravdavanje vjerske diskriminacije;
-
Revizionizam koji pokušava redefinisati ulogu Republike Srpske i njenih lidera u ratnim dešavanjima.
Ono što najviše zabrinjava jeste odsustvo profesionalne reakcije novinara, koji umjesto da ospori neistine, potvrđuje ih ili prešutno odobrava. U demokratskim društvima, novinari imaju zadatak da istinu stavljaju ispred propagande, posebno kada se radi o osjetljivim temama kao što su ratni zločini, etnička netrpeljivost i rušenje vjerskih objekata.
Kroz ovaj intervju, Dodik je pokušao redefinisati svoju prošlost i staviti fokus na selektivne narative koji odgovaraju trenutnim političkim interesima. Ipak, činjenice, arhivi i istorijski zapisi ostaju kao trajna opomena protiv pokušaja da se žrtve izbrišu iz kolektivnog sjećanja.
U širem kontekstu, ovakvi istupi ne služe samo unutarpolitičkim potrebama Dodika pred moguću pravnu suspenziju, već i jačanju nacionalističke retorike u cijelom regionu. Sve to otkriva obrazac ponašanja koji pod plaštom slobode izražavanja zapravo promovira netoleranciju i falsifikovanje historije – opasnu kombinaciju u društvu koje još uvijek nosi duboke ožiljke prošlosti.
Ako se ovakvi narativi ne budu pravovremeno i odlučno osporavali, postoji ozbiljna prijetnja da buduće generacije naslijede iskrivljenu verziju prošlosti – jednu u kojoj istina postaje žrtva političkih ciljeva.
