U jeku sve izraženije političke napetosti u Bosni i Hercegovini, novinar Slobodan Vasković ponovo je uzdrmao javnost objavom u kojoj otvoreno i bez zadrške optužuje vlast i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika za orkestriranje hapšenja lidera opozicije. U svom prepoznatljivom stilu, Vasković ne ostavlja prostor za dvosmislene interpretacije – njegova poruka je jasna: represija nad neistomišljenicima je u punom zamahu, a sistem se pretvara u mašinu za uništavanje političke konkurencije.
Glavna meta najnovije pravosudne akcije je Milan Miličević, jedan od najistaknutijih opozicionih lidera. Vasković navodi da je već odavno predvidio ovakav razvoj događaja i upozoravao da će vlast posegnuti za hapšenjima kako bi ugušila opozicione glasove. Prema njegovim tvrdnjama, tužilac Miodrag Bajić bio je pod konstantnim pritiskom da pokrene još jedan, četvrti po redu, slučaj protiv Miličevića. Iako je očekivao da Bajić ima dovoljno profesionalnog integriteta da odbije takvu ulogu, ispostavilo se da je – kako piše – “bez obraza, bez časti, dio kompromitovane tužilačke kaljuge, vjeran sluga Milorada Dodika.”
Vasković dodatno tvrdi da nije ni važno hoće li Miličević fizički biti pritvoren. Poenta je, kako kaže, da je protiv njega pokrenut slučaj koji će mu:
-
oduzimati vrijeme,
-
narušavati javni ugled,
-
finansijski iscrpljivati,
-
te ga kontinuirano držati pod pritiskom vlasti i režimskih medija.
Također upozorava da su u opticaju lažni svjedoci, koje vladajuća stranka SNSD, kako navodi, ima “na tone”, što dodatno kompromituje bilo kakvu ideju pravičnosti u procesu.
Prema Vaskovićevoj analizi, iza svega stoji lično odobrenje Milorada Dodika. On tvrdi da je predsjednik RS-a naredio ne samo hapšenje, već i da se od tog čina napravi spektakl, s ciljem dodatnog zastrašivanja opozicije i demonstracije moći. Vasković u tom kontekstu ne koristi diplomatske izraze – on otvoreno naziva Dodikov politički aparat “zločinačkom organizacijom”, koja je “spremna na sve, ali baš na sve.”
U tekstu se dalje iznosi procjena da je trenutak kada je opozicija počela da izlazi iz okvira koje im je Dodik godinama nametao, bio ujedno i trenutak njihove političke presude. Drugim riječima, vlast, kako tvrdi Vasković, ne može tolerisati istinsku autonomiju opozicije i stoga pribjegava pravosudnim i institucionalnim metodama obračuna.
Vasković posebno naglašava jednu tešku i upozoravajuću tvrdnju: bijes lažnog vođe, kada ne bude imao koga drugog, iskalit će se na narodu. Iako se Dodik često deklarativno “kune u narod”, Vasković tvrdi da će u pokušaju da sačuva vlast, upravo taj narod – koji ga je nekad podržavao – postati njegova posljednja meta.
U daljoj razradi, novinar upozorava da:
-
svaki vid otpora vlasti može postati povod za represiju,
-
ljudi će biti kažnjavani i za puki izraz neslaganja,
-
atmosfera straha i cenzure će se dodatno intenzivirati.
Prema njegovim riječima, takav razvoj događaja ne bi trebao nikoga iznenaditi. Sve što se dešava, navodi Vasković, samo je nastavak dugogodišnje politike kontrole, dominacije i institucionalnog zastrašivanja. Ono što se ranije možda činilo kao politička borba, sada poprima obrise otvorene represije.
U zaključku svog bloga, Vasković ostaje dosljedan tonu kojim je započeo tekst – oštrom, direktnom i bez zadrške. Njegova poruka je da se zemlja suočava sa duboko ukorijenjenim autoritarizmom, te da institucije koje bi trebale štititi zakon – kao što je tužilaštvo – postaju oruđe u rukama političke elite.
Za razliku od ranijih tekstova koji su ostavljali prostor za traženje izlaza, ovaj članak sugerira da su stvari otišle predaleko. Vasković najavljuje da ono što javnost trenutno vidi – nije kraj, nego početak, i poziva na budnost, otpor i solidarizaciju sa političkim protivnicima koji su izloženi institucionalnoj represiji.
U svjetlu svega iznesenog, jasno je da se politička borba u Bosni i Hercegovini više ne vodi isključivo kroz institucije i izborne procese, već kroz mehanizme pritiska, kontrole i selektivne primjene zakona. Slobodan Vasković poziva na buđenje građanske svijesti, upozoravajući da šutnja pred nepravdom danas može značiti gubitak slobode sutra. U atmosferi u kojoj se kritička misao kažnjava, a institucije instrumentalizuju, ostaje otvoreno pitanje koliko još društvo može izdržati prije nego što sistem sam sebe uruši pod teretom vlastite represije.
