U javnom prostoru ponovo je odjeknula reakcija Nebojše Vukanovića, zastupnika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, koji je žestoko kritikovao i vlast i pojedince koji, po njegovom mišljenju, vrše političke manipulacije i prljave zadatke u korist režima s obje strane Drine. Vukanović je javno izrazio i svoju ogorčenost i tugu zbog nedavnih događaja, uključujući i istupe vladike Fotija, koji je – prema njegovim riječima – uvrijedio one koji se iskreno bore za istinu i pravdu.
Centralna tačka Vukanovićeve poruke odnosi se na sve veći broj slučajeva u kojima vlast koristi instrumentalizovane pojedince da bi izvršili poslove koji su moralno i politički sporni. Posebno je osudio praksu angažovanja ljudi koji, za skromne nadoknade poput sendviča i dnevnica, učestvuju na političkim skupovima, stvarajući privid podrške režimu.
Kao ilustraciju takvog ponašanja naveo je više konkretnih primjera:
-
Ćaci iz Doboja (Miloš Pavlović), koga opisuje kao produženu ruku režima u Doboju,
-
braća Pudar iz Nevesinja, koji se navodno uključuju u fizičke napade na političke protivnike,
-
te slučajeve poput napada na studente i opoziciju tokom protesta u Beogradu.
Prema Vukanoviću, režimski mediji poput Informera doprinose ovakvom stanju tako što, kako kaže, “pumpaju tenzije i kreiraju lažni konsenzus podrške režimu”. On tvrdi da se time u javnosti stvara utisak kako građani Republike Srpske bezuslovno podržavaju vlast u Srbiji, naročito predsjednika Aleksandra Vučića, iako to nije istina. Ova percepcija, ističe on, produbljuje već postojeće podjele među Srbima, što ostavlja teške i dugoročne posljedice.
Upozorava i na činjenicu da se mnogi od ovih angažovanih pojedinaca profiliraju na osnovu porodičnih i političkih veza. Tako navodi primjer Ćacija, čiji je otac Darko Pavlović poznat pod nadimkom Turšija, koji se nalazi u bjekstvu već 14 godina zbog presude u vezi s organizovanim kriminalom i posjedovanjem narkotika. Iako Vukanović naglašava da sin ne bi trebao nositi teret grijeha svog oca, dodaje da “iver ne pada daleko od klade”, posebno ako se uzme u obzir da je Ćacijev očuh visoki funkcioner SNSD-a, što dodatno oslikava njegovu povezanost s vladajućim strukturama.
U svjetlu svega toga, Vukanović ističe da je veoma zabrinut za moralno i društveno stanje u zemlji, jer smatra da se sistematski uništavaju vrijednosti poštenja, odgovornosti i kritičke misli. Njegova reakcija dodatno je potaknuta govorom vladike Fotija, koji je u pjesničkoj formi opisao studentski bunt kao “satanski um” i “demonsku pobunu”. Za Vukanovića je ovakva retorika duboko problematična jer dolazi od duhovne figure koja bi, kako kaže, trebala biti uz narod, a ne uz vlast koja ga tlači.
Postavlja ozbiljna pitanja:
-
Ako su studenti demoni, kakvi su onda oni koji prodaju narod i državu za šaku srebrenjaka?
-
Zašto crkveni velikodostojnici ne vide ili ne žele vidjeti šta vlasti rade?
-
Da li ih zasljepljuju sredstva koja dolaze iz budžeta?
Kroz ove poruke, Vukanović želi skrenuti pažnju na duboku krizu moralnih autoriteta, kako u politici, tako i u vjerskim institucijama. On smatra da se sve više gubi granica između dobra i zla, poštenog i nepoštenog, te da je sistemski promovisan model političkog podaništva i poslušnosti, dok se kritičko mišljenje i hrabrost proglašavaju jeresima.
Njegova poruka je jasna: borba protiv nepravde ne smije stati, bez obzira na to koliko snažan bio pritisak. Poziva sve one koji se još nisu predali apatiji da ustanu protiv korupcije, političke manipulacije i zagađivanja društvene svijesti.
Na kraju, Vukanović šalje simboličku, ali moćnu poruku – neće šutjeti dok istina i moral budu gurnuti na margine društva, čak i ako za to mora platiti cijenu u javnom i političkom životu.
U konačnici, Vukanovićev istup ne predstavlja samo reakciju na pojedinačne incidente, već upozorenje na sveobuhvatnu degradaciju društvenih vrijednosti i institucionalnu kapitulaciju pred interesima moćnika. Njegov apel ide mnogo dalje od dnevne politike – on poziva na buđenje građanske svijesti, povratak dostojanstva i uspostavljanje društva u kojem neće biti mjesta za strah, ucjene i političku poslušnost. Vukanovićev glas, premda često osporavan i napadan, ostaje glas savjesti u vremenu kada se istina pokušava ugušiti u buci propagande.
