Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, našao se ponovo u fokusu javnosti nakon što je iznio tvrdnje o politički motivisanoj istrazi protiv njega, koju, kako navodi, vodi Tužilaštvo BiH. Konaković ističe da se radi o neosnovanom pravnom procesu koji je, prema njegovim saznanjima, pokrenut na osnovu lažnih informacija, s ciljem da se diskredituje njegovo djelovanje na međunarodnoj sceni — posebno njegovo lobiranje za interese Bosne i Hercegovine u Sjedinjenim Američkim Državama.
U javnoj izjavi, Konaković je ukazao da je dobio informacije iz pouzdanih izvora među međunarodnim partnerima, koje potvrđuju da je upravo glavni tužilac Milanko Kajganić lično izdao nalog za pokretanje istrage. Ono što dodatno komplikuje situaciju jeste činjenica da se Kajganić još nije javno oglasio povodom ove tvrdnje, ostavljajući prostor za spekulacije i sumnje u transparentnost samog postupka.
Prema riječima ministra, cijeli slučaj je zasnovan na, kako kaže, neistinama koje širi portal Istraga.ba te na izjavama troje istaknutih članova SNSD-a – Staše Košarca, Srđana Amidžića i Sanje Vulić. Taj politički trojac, tvrdi Konaković, posredno je potvrdio da je Kajganić naredio otvaranje istrage, čime se otvara ozbiljno pitanje političke instrumentalizacije pravosudnog sistema.
Konaković je također naglasio da će uskoro javnosti predočiti konkretne dokaze i dokumente kojima namjerava osporiti osnovanost pokrenute istrage. Pored toga, postavlja pitanje selektivnosti u djelovanju pravosuđa: dok se protiv njega vodi istraga zbog lobističkih aktivnosti u interesu države, još uvijek se ne zna ništa konkretno o slučaju protiv Milorada Dodika, kojeg Konaković optužuje za počinjenje ozbiljnog krivičnog djela — ugrožavanja ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.
Ovakvo stanje u institucijama, prema njegovom mišljenju, pokazuje dublji problem u funkcionisanju državnog pravosuđa koje, kako smatra, podliježe političkim utjecajima i koristi se kao sredstvo obračuna sa neistomišljenicima.
U svojoj izjavi, Konaković se osvrće na više bitnih tačaka:
-
Optužuje Tužilaštvo BiH da ignoriše teže političke prekršaje poput Dodikovih aktivnosti koje, kako tvrdi, ruše temelje državnog poretka.
-
Tvrdi da se protiv njega vodi nelegalna istraga samo zato što lobira za BiH u inostranstvu, što bi, prema njegovom mišljenju, trebalo biti pohvaljeno, a ne sankcionisano.
-
Upire prst u medijsko-politički savez koji kreira lažne narative kako bi se kriminaliziralo njegovo djelovanje.
Ovakve tvrdnje dodatno polarizuju političku scenu u BiH, već duboko podijeljenu između različitih nacionalnih interesa i institucionalnih nadležnosti. Konakovićeva izjava ne djeluje samo kao odbrana, već i kao optužba protiv sistema koji, kako implicira, ne štiti interese države već partijske pozicije.
Cijeli slučaj je simptomatičan za trenutno političko-pravosudno okruženje u BiH, gdje su:
-
Lični interesi često iznad državnih.
-
Pravosuđe pod pritiskom različitih političkih centara moći.
-
Mediji često alat za kompromitaciju političkih protivnika.
-
Zloupotreba institucija postaje uobičajena praksa, umjesto iznimka.
U kontekstu međunarodne saradnje, Konakovićeva zabrinutost dobija dodatnu težinu. Ako su, kako kaže, informacije o njegovoj istrazi stigle iz međunarodnih diplomatskih krugova, to bi moglo izazvati ozbiljne reperkusije za ugled i kredibilitet bh. institucija u očima stranih partnera.
Na kraju, Konaković zaključuje da neće odustati od borbe za institucionalnu i međunarodnu poziciju Bosne i Hercegovine, te najavljuje da će se javno i pravno boriti protiv svih oblika, kako on kaže, “zloupotrebe državnog aparata za lične ili političke obračune”. Takođe, poziva javnost da ne podliježe manipulacijama, već da pažljivo prati tokove informacija i sagleda širu sliku u kojoj se pravda često koristi kao sredstvo pritiska, umjesto kao stub pravnog poretka.
Ovaj slučaj, bez obzira na njegov ishod, otvara pitanje nezavisnosti pravosuđa, odgovornosti političara, i granice dozvoljenog političkog uticaja u jednoj demokratski organizovanoj državi.
U konačnici, slučaj Konaković ne odražava samo jednu političku aferu već i širu krizu povjerenja u institucije vlasti, posebno one koje bi trebale biti neovisne i profesionalne. Ako se potvrde tvrdnje o selektivnoj pravdi i političkom progonu, to bi moglo dodatno narušiti već oslabljen kredibilitet bh. pravosuđa u očima građana i međunarodne zajednice. U tom kontekstu, pred Bosnom i Hercegovinom stoji ozbiljan izazov – da kroz transparentnost, odgovornost i istinsku reformu vrati vjeru u institucije i osigura da niko, bilo da je ministar ili politički lider, ne bude ni iznad zakona ni zaštićen od odgovornosti.
