Konferencija u Dejtonu povodom 30. godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma protekla je u znaku oštrih kritika političkog analitičara Jasmina Mujanovića, koji je na skupu primijetio dominaciju Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i njenih ciljeva, što je, prema njegovim riječima, dovelo do ozbiljnih pitanja o budućnosti Bosne i Hercegovine. Mujanović je posebno istakao kako je Hrvatska vrlo aktivno i organizovano pristupila ovom skupu, forsirajući ideju o „legitimnom predstavljanju“ kao ključnom političkom zahtjevu. Ovaj termin, koji označava dodatnu etničku segregaciju u izbornoj i ustavnoj strukturi BiH, bio je dominantna tema u diskusijama, dok su bh. probosanske političke opcije pokazale slabiju organizaciju i nedostatak jasne strategije.
U uvodnom dijelu svoje analize, Mujanović navodi da je atmosfera na konferenciji više ličila na događaj HDZ-a nego na skup posvećen cijeloj Bosni i Hercegovini. Prema njegovim riječima, Hrvatska je uložila velike napore da kroz panel diskusije nametne svoju agendu, koja ide daleko iznad onoga što je Christian Schmidt uradio prošle godine kroz intervenciju u Izborni zakon. Hrvatska strana ne samo da zahtijeva potvrdu tih izmjena, već teži da još više ojača svoj uticaj u institucijama BiH, što je pokazalo njihovo insistiranje na „legitimnom predstavljanju“.
Jedan od najšokantnijih detalja koje je Mujanović istakao odnosi se na izjavu hrvatskog ministra vanjskih poslova Grlića Radmana, koji je, prema Mujanoviću, doslovno tvrdio da „dvije škole pod jednim krovom“ nisu segregirani prostori, nego specifičan i dobar program koji bi se trebao primijeniti i u drugim dijelovima zemlje. Ova tvrdnja ilustrira maksimalistički pristup HDZ-a, koji ne prihvata nijedan oblik ukidanja etničke segregacije, niti bilo kakav napredak u skladu s presudama Evropskog suda za ljudska prava (ECHR).
S druge strane, bh. zvaničnici, osim sporadične reakcije poput one Elvedina Konakovića, nisu adekvatno odgovorili na ove tvrdnje. Mujanović posebno naglašava da su probosanskohercegovačke stranke pokazale nedostatak koordinacije, spremnosti i jasnog političkog programa, što dodatno oslabljuje poziciju Bosne i Hercegovine u pregovorima i međunarodnim okvirima.
U detaljnijoj razradi, Mujanović ukazuje na razliku između angažmana Hrvatske i Srbije na konferenciji. Dok je hrvatska delegacija bila aktivna i jedinstvena u forsiranju svojih zahtjeva, srbijanska delegacija nije pokazala sličnu razinu angažmana. Takođe, mnogi bh. politički predstavnici nastojali su se uključiti, ali bez značajnijeg efekta jer nisu imali ujednačen ili jasan stav koji bi mogao odbraniti interese države.
Posebnu pažnju Mujanović posvećuje i poruci zamjenika državnog sekretara SAD Christophera Landaua, koji je ponovio dosadašnji stav američke politike da je potrebna platforma za dijalog među političkim akterima u BiH. No, problem je što će se podržavati oni koji uspiju ponuditi realan i održiv politički koncept. Mujanović smatra da je upravo Hrvatska, kroz HDZ, već u velikom zamahu prema tome cilju, dok bh. političke snage ostaju pasivne i neorganizovane.
Kao ključni problem Mujanović prepoznaje:
-
Nedostatak zajedničkog modela probosanskohercegovačkih stranaka.
-
Nemogućnost dogovora oko implementacije presuda Evropskog suda za ljudska prava.
-
Nepostojanje jasnog i jedinstvenog političkog programa koji bi branio interese BiH.
-
Slabost retorike i priprema bh. predstavnika u odnosu na koordinisani pristup Hrvatske.
On konstatuje da, iako SDA, SDP, NiP i drugi deklarativno podržavaju evropske norme i prava, ne uspijevaju da predstave zajedničku strategiju, čime dodatno ugrožavaju političku stabilnost zemlje. Mujanović postavlja retoričko pitanje kako je moguće da stranke koje se izjašnjavaju kao zaštitnici BiH nisu u stanju da se okupe oko ključnih pitanja i politika koje bi obezbijedile njen opstanak.
Zaključno, Mujanović upozorava da je Hrvatska kao politički faktor na konferenciji djelovala sa visokim stepenom organizovanosti i jasnoće, što je dovelo do toga da je bh. politički blok u Dejtonu izgledao fragmentirano i neozbiljno. Ukazuje da će zbog toga građani BiH vjerovatno opet biti ti koji će snositi posljedice nesposobnosti svojih političara.
Sve to ukazuje na potrebu hitne promjene pristupa domaćih političkih snaga, posebno onih koje zagovaraju bosanskohercegovački blok, ako žele zaustaviti dalju etničku podjelu i sačuvati funkcionalnost države. Bez jasnih programa, koordinacije i odlučnosti, Bosna i Hercegovina će se suočiti s još većim izazovima u svom evropskom i političkom razvoju.
