Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, nedavno je na televiziji Pink ispričao zanimljivu anegdotu koja je brzo izazvala polemike i reakcije na društvenim mrežama. U priči je opisao kako je njegov navodni prijatelj, automehaničar u Minhenu, naplatio popravljanje kombija skupini studenata čak dvostruko više nego što bi to inače koštalo — oko 3.000 eura. Ovu situaciju Vučić je iskoristio da još jednom aludira na tvrdnje o povezanosti studentskih protesta i pokreta s inostranim financijskim interesima, što je česta tema u njegovim javnim nastupima.
Vučić je detaljno ispričao: “Nedaleko od Minhena pokvario se jedan automobil. Moj drug iz djetinjstva radi kao automehaničar tamo i naplatio im je duplo više nego što je normalna cijena, otprilike 3.000 eura. Studenti su bez problema izvukli novac i platili, novca im kao pljeve.” Ovim riječima predsjednik je želio podcrtati navodnu financijsku moć i podršku koju studenti navodno uživaju, implicirajući da im nedostaje svijest o troškovima i odgovornosti.
U istom intervjuu Vučić je izrazio i druge sumnje, tvrdeći da je Nataša Kandić, poznata iz Fonda za humanitarno pravo, zapravo ključna osoba iza studentske liste i rektora Univerziteta u Beogradu, Vladana Đokića. Po njegovim riječima, njena podrška je bila “glavna, ključna i od suštinske važnosti” u osiguravanju podrške institucija Evropske unije za studentske aktivnosti i proteste.
Nadalje, Vučić je otvoreno govorio o finansijskim tokovima koji stoje iza studentskih protesta i blokada. Prema njegovim tvrdnjama:
-
Podrška Evropske unije omogućava značajno finansiranje studentskog pokreta.
-
Sredstva se troše na organizaciju koncerata grupa koje gostuju u okviru protesta.
-
Svaki automobil koji se koristi u tom okviru, također je plaćen kroz ove izvore.
Ova izjava jasno ilustrira Vučićev stav da je studentski pokret dobro podržan spoljnim novcem, što dodatno služi njegovoj naraciji o spoljnim uticajima na unutrašnje političke događaje u Srbiji.
Priča koju je Vučić ispričao brzo je postala viralna na društvenim mrežama u Srbiji, izazivajući različite reakcije građana. Mnogi su izražavali ogorčenje i nevjericu prema ovakvim tvrdnjama, a komentari su često bili satirični i kritični:
-
“Ovo mu je najluđe što je izmislio u zadnje vrijeme.”
-
“Ko smišlja ove priče da mi je znati?”
-
“Je li studentima izdao fiskalni račun?”
-
“Predsjednik države govori kako je njegov prijatelj iz djetinjstva počinio prevaru naplativši duplo više. Pa ovog nema nigdje.”
Ovakvi komentari odražavaju sumnju javnosti u istinitost priče i izražavaju frustraciju zbog često neprovjerenih ili neosnovanih izjava koje dolaze iz najviših državnih krugova.
U posljednje vrijeme, Vučićevi javni nastupi i ovakvi “ispadi” gotovo svakodnevno privlače pažnju građana Srbije. Dok se s jedne strane radi o zabavnim momentima za neke, s druge strane mnogi smatraju da takve izjave mogu biti opasne jer šire neprovjerene informacije i dodatno produbljuju polarizaciju u društvu.
Ova situacija ilustrira kako politički vođe koriste javni prostor i medije da oblikuju percepciju javnosti, često koristeći anegdote i primjere koji nisu lako provjerljivi, a koji im služe za jačanje određenih narativa. U ovom slučaju, Vučić jasno stavlja fokus na povezivanje studentskih protesta s navodnim inostranim finansiranjem, istovremeno diskreditirajući njihove pokretače i podržavaoce.
U zaključku, priča koju je Aleksandar Vučić ispričao o naplati skupog popravka kombija u Minhenu predstavlja samo jedan od primjera njegove retorike kojom nastoji oblikovati javno mnjenje u Srbiji. Dok su njegove tvrdnje često predmet skepticizma i kritike javnosti, one ipak oslikavaju način na koji aktuelni predsjednik koristi medijski prostor da bi usmjerio pažnju i postavio vlastite teme u politički dijalog. Takvi javni istupi, iako ponekad komični, imaju ozbiljne implikacije za društvenu klimu i političku atmosferu u zemlji.
Važno je naglasiti da ovakve izjave, iako ponekad zvuče kao anegdote ili šale, imaju dublji utjecaj na političku scenu i društvenu koheziju. Polarizacija koju potiču ovakve priče može dodatno produbiti jaz između različitih društvenih grupa, posebno mladih i akademske zajednice, koji se sve više osjećaju marginalizovano ili nepravedno optuženo. Zbog toga je ključno da političari preuzmu odgovornost za svoje riječi i da se javni dijalog vodi na osnovi provjerenih činjenica, kako bi se osigurala stabilnost i povjerenje u društvene institucije.
