U aktuelnom političkom trenutku Bosne i Hercegovine, gdje su tenzije visoke, a institucionalni zastoji sve izraženiji, glasovi koji pozivaju na odlazak visokog predstavnika Christiana Schmidta postaju sve glasniji. Međutim, Martin Raguž, političar s dugogodišnjim iskustvom, upozorava da takvi zahtjevi nemaju realno uporište sve dok se ne ispune uslovi koje je međunarodna zajednica jasno definisala još prije skoro dvije decenije. Njegove izjave predstavljaju kritiku ne samo na račun onih koji odbacuju autoritet Schmidta, već i na čitav politički establišment koji ne preduzima konkretne korake da se zemlja izvede iz krize.
Raguž podsjeća da je Ured visokog predstavnika (OHR) ustanovljen kao ključni mehanizam za nadgledanje provedbe civilnog dijela Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ova institucija, prema njegovim riječima, ne može biti ukinuta jednostavnim političkim pritiscima, već isključivo ispunjavanjem jasno definisanih uslova koje je 2008. godine postavio Vijeće za implementaciju mira (PIC).
Ti uslovi obuhvataju:
-
Rješavanje pitanja državne imovine.
-
Definisanje statusa vojne imovine.
-
Konačno rješenje za Distrikt Brčko.
-
Očuvanje fiskalne održivosti zemlje.
-
Donošenje i implementacija strategije za procesuiranje ratnih zločina.
Uz to, postavljena su i dva politička cilja:
-
Stabilna i funkcionalna politička klima.
-
Potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom.
Raguž ukazuje na činjenicu da se neki od ovih uslova djelimično jesu ispunili, ali da potpuna implementacija još uvijek nije postignuta. U tom kontekstu postavlja pitanje – šta su konkretno uradili oni koji sada pozivaju na odlazak visokog predstavnika? Odgovor je, prema njemu, vrlo jasan – apsolutno ništa. On upozorava da u javnom diskursu nedostaje argumentovana rasprava o suštinskim pitanjima i da dominiraju prazne političke parole.
Dalje navodi kako je apsurdno da se s jedne strane poziva na poštovanje izvornog Daytona, dok se istovremeno ignoriraju odluke Ustavnog suda BiH, institucije koja je jedina ovlaštena da tumači ustavne odredbe. Naglašava i problem sa višegodišnjim blokiranjem imenovanja sudija u Ustavni sud, što dodatno komplikuje situaciju i slabi vladavinu prava u zemlji.
Prema Ragužu, trenutna politička elita nema ni kapaciteta ni volje da izvede zemlju iz krize. Političke konfrontacije, zastoji u reformama, te gubljenje strateških šansi predstavljaju ozbiljne prijetnje, zbog kojih je – kako kaže – BiH danas bliža ratnim devedesetima nego što je blizu članstva u Evropskoj uniji.
Osvrnuvši se na ulogu opozicije iz Republike Srpske, izražava određeni optimizam, tvrdeći da vjeruje u njihove iskrene namjere za očuvanje mira i stabilnosti. Međutim, u vezi sa tzv. “Trojkom”, ocjenjuje da nema dovoljno političke snage da oformi novu parlamentarnu većinu koja bi zamijenila kadrove SNSD-a. Prema njegovim riječima, nedostatak stvarne političke volje da se sprovedu smjene ili pokrenu reforme nije rezultat nesposobnosti pojedinaca, već posljedica duboko ukorijenjenih i već odavno aktiviranih političkih agendi.
U kontekstu zahtjeva HDZ-a i Dragana Čovića za izmjenom Izbornog zakona, Raguž naglašava da to pitanje nije novijeg datuma, već da se pokušaji reforme datiraju još iz vremena kada je on sam bio u Domu naroda. Stranke, uključujući HDZ, imaju pravo da insistiraju na svojim političkim ciljevima, ali to – prema njemu – mora biti provedeno demokratski i kroz konsenzus, a ne političkim ucjenama i pritiscima.
Takođe podsjeća da hrvatsko pitanje u BiH nije samo interes HDZ-a, već šire nacionalno i državno pitanje koje se tiče funkcionalnosti i stabilnosti cijele Bosne i Hercegovine. Ignorisanje ovog pitanja, kao i ignorisanje evropskih i ustavnih normi, doprinosi opštoj krizi.
Raguževu poruku moguće je sažeti u nekoliko ključnih poruka:
-
Sistem se ne može promijeniti bez odgovornosti svih aktera.
-
Kriza u BiH nije rezultat samo jednog političkog bloka – već cijelog sistema.
-
Visoki predstavnik će otići – ali tek kad zemlja ispuni sve međunarodne obaveze koje su joj postavljene.
U konačnici, poruka Martina Raguža je jasna – nema skraćenih puteva ka suverenitetu. Oni koji se zalažu za odlazak međunarodne zajednice prvo moraju dokazati zrelost institucija i političke kulture unutar BiH. Do tada, pozivi na odlazak Schmidta više liče na političke parole nego na ozbiljan državnički plan.
