U najnovijem istupu Aleksandra Pandurević, članica Srpske demokratske stranke (SDS), otvoreno je prozvala međunarodnu zajednicu i visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Christiana Schmidta, tvrdeći da rješenje aktuelne političke krize u zemlji zapravo leži u jednostavnom činu objavljivanja arhivskih podataka. Prema njenim riječima, dokumenti iz prošlih godina, a posebno transkripti razgovora iz tzv. „gluve sobe“, mogli bi drastično promijeniti način na koji javnost posmatra ulogu pojedinih lidera, s naglaskom na Milorada Dodika.
Pandurevićeva je jasno stavila do znanja da ne priznaje legitimitet Schmidta kao visokog predstavnika, niti poziva na korištenje bonskih ovlaštenja, no istovremeno tvrdi da on ima u rukama alat kojim može raskrinkati lažne narative koji su oblikovali političku stvarnost u Bosni i Hercegovini u proteklim decenijama.
Ključna tvrdnja iz njenog izlaganja jeste da se u arhivama OHR-a (Ureda visokog predstavnika) kriju dokazi o sadržaju sastanaka koje su međunarodni zvaničnici vodili s domaćim liderima. Ona naglašava da od 1998. godine pa nadalje postoji bogata dokumentacija, uključujući zapisnike i transkripte razgovora s Dodikom, koja bi, ako bi se javno objavila, izazvala šok u redovima njegovih birača.
Prema Pandurevićevoj, tokom tih susreta postojala je očigledna razlika u tretmanu domaćih političara:
-
Političari iz opozicije, navodi ona, bili su “privodeni da im se prijeti”,
-
Dok je Dodik, kako tvrdi, pozivan u „gluvu sobu“ da s predstavnicima međunarodne zajednice dogovara ko će biti pozivan na prijetnje.
Ova alegorijska „gluva soba“ postaje simbol političke netransparentnosti i tajnih dogovora, što dodatno narušava vjerodostojnost institucija koje su trebale garantovati mir i stabilnost.
U nastavku svoje izjave, Pandurevićeva upoređuje situaciju s praksama koje se sprovode u Sjedinjenim Američkim Državama, naglašavajući da CIA ima sposobnost i zakonsku mogućnost da skida oznake tajnosti sa svojih dokumenata. Iz toga zaključuje da ni OHR ne bi smio imati opravdanje za zadržavanje informacija od javnosti, naročito ako one mogu razotkriti političku manipulaciju i zloupotrebu međunarodnog položaja u korist pojedinaca.
Vrhunac njene izjave je tvrdnja da bi objava tih transkripata dovela do narodnog ogorčenja, toliko snažnog da bi, kako kaže, „Srbi motkama protjerali Milorada Dodika“. Time jasno implicira da su mnoge političke pozicije i popularnost Dodika, prema njenom mišljenju, rezultat kulisa i dogovora iza zatvorenih vrata, a ne iskrene borbe za interese naroda.
U ovom kontekstu, Pandurevićeva ne postavlja samo pitanje istorijske odgovornosti, već i:
-
Transparentnosti međunarodne misije u BiH,
-
Odgovornosti domaćih lidera, naročito onih koji su godinama tvrdili da brane interese naroda, dok su, prema njenim tvrdnjama, zapravo radili u skladu s interesima vanjskih sila,
-
Mogućnosti za novi početak, jer bi objava tih dokumenata mogla, kako smatra, omogućiti narodu da jasno vidi ko je u prošlosti zastupao istinske vrijednosti.
Ova izjava dolazi u politički osjetljivom trenutku kada su tenzije unutar BiH visoke, a međunarodna zajednica, uključujući Schmidta, sve češće se nalazi na meti kritika zbog nedosljednosti i neefikasnosti.
Takođe, važno je primijetiti da Pandurevićeva ovim nastupom pokušava da preusmjeri političku raspravu s aktuelnih tema na pitanje istorijske odgovornosti i manipulacije. To je politički potez koji ima potencijal da produbi postojeće podjele, ali i da otvori prostor za istinu, ako bi Schmidt zaista odlučio da „otključa arhive“.
Na kraju, ostaje da se vidi hoće li visoki predstavnik poslušati ovaj poziv. Jer, ukoliko se ti dokumenti zaista objave i ako potvrde tvrdnje koje iznosi Aleksandra Pandurević, to bi moglo izazvati ozbiljan politički potres u Republici Srpskoj, ali i šire u BiH. Možda upravo u toj tišini gluve sobe leže odgovori koje javnost traži godinama.
Ako bi došlo do objave pomenutih transkripata, to ne bi imalo samo političke, već i duboke društvene posljedice. Građani bi napokon mogli steći uvid u to kako se donose ključne odluke koje utiču na njihove živote, a politički lideri bi se suočili s istinom koju više ne bi mogli skrivati iza velikih riječi i lažnog patriotizma. Takav čin bi mogao otvoriti prostor za novu političku kulturu, zasnovanu na odgovornosti, transparentnosti i iskrenom odnosu prema građanima, čime bi se postavio temelj za istinski demokratski i pravedan društveni poredak.
