U svjetlu nedavnih događaja na relaciji Rusija – Ukrajina, u javnost su isplivali šokantni detalji pregovora koji su se odvili u Istanbulu, a u kojima je jedan od ključnih govornika bio Vladimir Medinski, glavni pregovarač iz Kremlja. Njegove izjave, prožete historijskim paralelama i prijetnjama, izazvale su veliku pažnju međunarodne zajednice, nagovještavajući dugoročnu spremnost Rusije na sukob i moguće proširenje teritorijalnih aspiracija.
Tokom ovih pregovora, Medinski je posegnuo za poređenjem s prošlošću, konkretno sa Velikim sjevernim ratom koji se vodio između Rusije i Švedske u 18. stoljeću, a trajao je čak 21 godinu. Time je želio poručiti da je Rusija spremna da rat u Ukrajini vodi onoliko dugo koliko bude potrebno, bez obzira na cijenu. U njegovim riječima bilo je jasno implicirano da Moskva neće popustiti pod pritiskom ni međunarodne zajednice, ni vojne stvarnosti na terenu.
“Znate li koliko je trajao Veliki sjeverni rat?” – pitao je Medinski tokom razgovora, dodajući: “Dvadeset i jednu godinu. Iako je Petar Veliki ponudio mir Švedskoj već na početku, oni su to odbili, želeći se boriti do posljednjeg vojnika. Tako je i sada – borit ćemo se koliko god bude trebalo.”
Ova retorička figura nije samo historijska analogija već i politička poruka – Medinski je, po riječima dobro informisanih izvora, tokom sastanka u Istanbulu izjavio da Rusija ne želi rat, ali da je spremna da se bori još godinu, dvije, tri – ili koliko god bude trebalo. Upozorio je da bi i neki od prisutnih pregovarača mogli izgubiti svoje voljene, naglašavajući surovost konflikta i odlučnost Kremlja.
Osim historijskih referenci, u pregovorima su se pojavile i konkretne prijetnje teritorijalnom integritetu Ukrajine. Ruski tim je, prema navodima, jasno poručio da bi, ukoliko se ne prizna ruska kontrola nad četiri regije (Doneck, Luhansk, Zaporižja i Herson), u bliskoj budućnosti mogle uslijediti aneksije dodatnih teritorija – konkretno Harkiva i Sumija.
Ova upozorenja sumirana su u izjavi da bi, ako se “četiri nove ruske regije” ne priznaju sada, “sljedeći put moglo biti već šest”. Takva izjava dodatno potvrđuje rusku strategiju stvaranja faktičkog stanja na terenu koje će onda kroz pregovore nastojati legitimisati.
Važno je istaći nekoliko ključnih tačaka iz ovog složenog i politički eksplozivnog sastanka:
-
Medinski je pokušao legitimisati dugotrajan rat kroz poređenje sa historijskim sukobima.
-
Ruski pregovarači su iznijeli eksplicitne teritorijalne zahtjeve uključujući potencijalne nove aneksije.
-
Ukrajinska strana ostaje pri stavu da ne priznaje ruske pretenzije, posebno nad područjima koja su pod djelimičnom okupacijom, ali su i dalje predmet otpora ukrajinskih snaga.
-
Međunarodni posmatrači ukazuju na rastuću prijetnju eskalacije sukoba ako se pregovori pretvore u alat za institucionalizaciju okupacije.
Ove izjave dolaze u trenutku kada se globalna diplomatska scena pokušava konsolidovati oko pokušaja postizanja mira u Ukrajini. Međutim, ton ruskih pregovarača jasno odražava težnju da se konflikt koristi kao sredstvo za redefinisanje granica i sfere uticaja u postsovjetskom prostoru.
Ne treba zaboraviti ni pozadinu cijelog pregovaračkog okvira – Rusija je još 2022. godine izvršila nezakonitu aneksiju četiriju ukrajinskih regija, što je međunarodna zajednica, uključujući UN, snažno osudila. Ipak, realnost na terenu ostaje složena: dok Ukrajina uspješno održava odbrambene linije, Rusija koristi svaku priliku da pregovore pretvori u sredstvo za političku legalizaciju vojne okupacije.
U konačnici, iako su izjave poput Medinskijevih zamišljene kao poruke odlučnosti, one ujedno otkrivaju i strategiju zastrašivanja i testiranja međunarodne volje. Korištenjem historijskih narativa i prijetnji teritorijalnim širenjem, Rusija šalje signal da ne namjerava odustati, čak ni po cijenu dugotrajnog rata.
Bez obzira na sadržaj pregovora, ostaje pitanje: koliko još života i teritorija mora biti izgubljeno prije nego se pronađe trajno rješenje? Jer dok jedni citiraju prošlost kao opravdanje, drugi se svakodnevno bore za pravo na vlastitu budućnost.
U svemu ovome posebno zabrinjava nedostatak jasnih i dosljednih odgovora međunarodne zajednice. Iako su mnoge zemlje osudile rusku agresiju i uvele sankcije, konkretni rezultati na terenu i dalje su ograničeni. U međuvremenu, Rusija koristi pregovore ne da bi pronašla kompromis, već da bi učvrstila svoje pozicije i pripremila teren za nove zahtjeve. Ako se ovakav obrazac nastavi, postoji realna opasnost da se sukob u Ukrajini pretvori u dugotrajni zamrznuti konflikt, sličan onima koje je Rusija već proizvela u Moldaviji, Gruziji i drugdje. Stoga, odgovornost leži ne samo na zaraćenim stranama, već i na svima koji posmatraju sa strane, jer svaki odloženi odgovor, svaka diplomatska neodlučnost, može značiti još jedan izgubljeni grad – ili život.
