Politička kriza u Bosni i Hercegovini ponovo je dosegla tačku na kojoj se sve više aktera pita da li je došlo vrijeme da Christian Schmidt, visoki predstavnik, preuzme odlučujuću ulogu. Povod za ovu dilemu je višemjesečno odsustvo ministra sigurnosti u Vijeću ministara BiH – funkcije koja bi, u sigurnosno i politički osjetljivoj državi kao što je BiH, morala biti prioritet, a ne predmet političkog nadmudrivanja.
Već više od šest mjeseci Bosna i Hercegovina nema imenovanog ministra sigurnosti. Predsjedavajuća Vijeća ministara Borjana Krišto i dalje insistira na tome da se imenovanje može desiti samo uz postojanje nove, stabilne parlamentarne većine, koja uključuje i HDZ BiH. Međutim, činjenice pokazuju drugačiju sliku: u Predstavničkom domu BiH već postoji dovoljno ruku da se kandidat Nebojša Vukanović, kojeg su predložili zastupnici iz pet različitih klubova, potvrdi bez prisustva HDZ-a.
Ova situacija kulminirala je usvajanjem zaključka u Predstavničkom domu kojim se eksplicitno traži od Borjane Krišto da što hitnije dostavi prijedlog za imenovanje ministra sigurnosti. U protivnom, njeno ignorisanje tog zahtjeva smatrat će se kršenjem zakona i opstrukcijom rada Vijeća ministara.
Nekoliko važnih činjenica oblikuju ovu političku dinamiku:
-
Vukanovića je za ministra predložila koalicija više opozicionih i građanskih stranaka, uključujući i članove tzv. Trojke.
-
HDZ BiH, na čelu s Draganom Čovićem, tvrdi da bez njihove stranke nova većina ne postoji, i poziva se na nužnost političkog dogovora.
-
SNSD je zanimljivo reagovao, optužujući zaključak Predstavničkog doma za politički pritisak na Borjanu Krišto, dok istovremeno izražava niti najmanje protivljenje da funkciju nastavi obavljati aktuelni zamjenik ministra, kadar iz HDZ-a.
Na institucionalnom nivou, nema pravne osnove za tvrdnje HDZ-a da imenovanje ministra mora biti prethodno usaglašeno unutar neke formalizirane koalicije. Zakon o Vijeću ministara BiH nigdje ne nalaže da predsjedavajući mora imati politički sporazum prije nego što podnese prijedlog imenovanja.
Situaciju dodatno komplikuje činjenica da je Borjana Krišto ranije pokušala progurati Gorana Selaka za ovu poziciju, ali je taj prijedlog ubrzo povučen. S druge strane, u trenutnoj parlamentanoj konfiguraciji postoji potencijalna većina koja bi mogla podržati Vukanovića, jer su neke stranke, uključujući SDA, nagovijestile spremnost da daju podršku ovom kandidatu, što bi moglo preokrenuti očekivani tok glasanja.
U svemu ovome javlja se ključno pitanje – da li će Christian Schmidt ostati pasivan ili će reagovati?
Ako bi OHR odlučio da iskoristi svoje bonske ovlasti, što bi značilo da Schmidt presječe ovu blokadu i omogući imenovanje ministra sigurnosti mimo opstrukcija, to bi otvorilo vrata sljedećim scenarijima:
-
Direktna intervencija OHR-a – Schmidt bi mogao preuzeti nadležnosti i omogućiti da Predstavnički dom potvrdi imenovanje bez dodatnih koalicionih uslova.
-
Pojačanje međunarodnog pritiska na HDZ BiH – ukazivanjem da stranka koristi institucionalne mehanizme za blokadu ključnih funkcija.
-
Revizija tumačenja postojećih zakonskih normi, kako bi se jasno utvrdilo da politička većina ne mora nužno uključivati sve prethodne partnere iz vlasti.
Politički gledano, ovdje nije riječ samo o jednoj ministarskoj funkciji. Ova kriza simbolizuje duboko ukorijenjeni problem u političkom sistemu BiH, u kojem pojedine stranke koriste svoju poziciju da uslovljavaju funkcionisanje ključnih institucija – često bez zakonskog osnova.
Za Nebojšu Vukanovića, situacija je dvostruko složena. Osim što se njegovo ime osporava na političkom terenu, on sam ističe da je riječ i o diskriminaciji srpskog naroda, jer njegov prijedlog ne dolazi iz redova SNSD-a ili drugih “tradicionalnih” srpskih političkih aktera.
U zaključku, ono što se trenutno dešava u vezi s imenovanjem ministra sigurnosti nije samo tehničko pitanje. Radi se o ozbiljnom testu funkcionalnosti državnih institucija, ali i o izazovu za međunarodnu zajednicu. Hoće li OHR ostati promatrač ili će djelovati? I hoće li domaće stranke, poput HDZ-a BiH, priznati da njihova uloga u vlasti ne znači apsolutnu moć nad procesima, posebno ako se time direktno koči rad države?
Vrijeme curi, sigurnosni izazovi ne prestaju, a institucije čekaju da neko konačno preuzme odgovornost.
