U kontekstu sve dublje političke krize u Bosni i Hercegovini, novo oglašavanje Milorada Dodika, predsjednika entiteta Republika Srpska, dodatno je zaoštrilo ionako zategnute odnose unutar državnih institucija. Umjesto da doprinese smirivanju tenzija i jačanju političkog dijaloga, Dodik je ponovo posegnuo za već poznatom retorikom, optužujući političke protivnike iz vlastitog naroda za saradnju s „muslimanima iz Sarajeva“. Ovaj narativ, koji je već godinama temelj njegove političke strategije, sada se koristi u trenutku kada je povjerenje građana u državne institucije na historijski niskom nivou.
Povod za Dodikovu novu izjavu bio je sukob koji se dogodio na sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, gdje su u žestokoj raspravi učestvovali poslanici Darko Babalj iz SDS-a i Milorad Kojić iz SNSD-a. Umjesto konstruktivnog pristupa rješavanju sukoba i poziva na odgovornost, Dodik se odlučio za optužbe koje su duboko ukorijenjene u etnonacionalističkoj retorici, karakteristično usmjerenoj na izazivanje nepovjerenja među narodima.
Dodik je izjavio da Babalj „na krilima podrške muslimana iz Sarajeva gradi navodnu srpsku poziciju“, implicirajući time da svaki srpski političar koji ne dijeli njegove stavove automatski postaje izdajnik nacionalnih interesa. Takvim izjavama on ne pokušava riješiti konkretne političke probleme, nego ih koristi za cementiranje podrške unutar vlastite biračke baze, podgrijavajući tenzije koje otežavaju funkcionisanje države.
Kao primjer manipulacije, Dodik je u komentaru na mreži X (bivši Twitter) tvrdio da za arbitražni poraz u slučaju „Viaduct“ nije odgovorna RS, već država BiH, odnosno „Bošnjaci i SDS“ koje optužuje da su svjesno doprinijeli porazu entiteta. Ovakve izjave služe da se odgovornost prebaci na druge, bez obzira na stvarne pravne nadležnosti i činjenice.
U skladu s tom logikom, Dodik je istakao:
-
Da je SDS dao koncesiju koja je dovela do arbitražnog spora,
-
Da je BiH „izostavila trud“ da zaštiti interese RS-a,
-
Da postoji „tajni dogovor“ koji je nanio štetu Republici Srpskoj.
Iako za te tvrdnje nije ponudio nikakve dokaze, poruka je bila jasna: svaki neistomišljenik se prikazuje kao agent tuđih interesa, čime se stvara atmosfera nepovjerenja i političke nestabilnosti.
Ovakva retorika dolazi u trenutku kada:
-
Pravosudne institucije trpe pritiske i nemaju kapacitet za djelotvoran odgovor;
-
Građani sve više gube vjeru u politički sistem;
-
Politički dijalog na državnom nivou gotovo da i ne postoji.
Umjesto da se traže odgovorni za izgubljene pravne sporove i nelogičnosti u vođenju entitetskih politika, Dodik koristi priliku da skrene pažnju sa sopstvenih pravnih problema, uključujući i prvostepenu presudu za negiranje genocida, zbog koje je i dalje pod istragom pravosudnih tijela BiH.
Jedna od najopasnijih posljedica ovakvog ponašanja jeste stvaranje političkog okruženja u kojem se:
-
Svako neslaganje doživljava kao izdaja;
-
Kritika institucija doživljava kao napad na narod;
-
Dijalog zamjenjuje disciplinovanje neistomišljenika.
Za Dodika, srpski interes ne uključuje pluralizam mišljenja, već isključivo potpunu lojalnost SNSD-u. Svi koji se tome protive bivaju označeni kao „instrumenti Sarajeva“, pa makar dolazili i iz redova srpskog naroda. Time se dodatno podgrijavaju međuetničke podjele, ali i unutaretničke tenzije, što stvara plodno tlo za političku nestabilnost i društveno nepovjerenje.
Dodikovo ponašanje i narativi koje promoviše svjesno se baziraju na političkoj polarizaciji i održavanju konflikta, čime se skreće pažnja s ekonomskih, socijalnih i pravnih problema koji opterećuju svakodnevni život građana. Umjesto da se fokusira na reforme i poboljšanje života u RS-u, koristi se retorikom podjela kako bi ostao politički relevantan i izbjegao odgovornost za aktuelne probleme.
Na kraju, ostaje otvoreno pitanje – koliko dugo društvo može izdržati ovu vrstu političkog djelovanja prije nego što dođe do ozbiljnijih posljedica po stabilnost države. Dok pravosuđe i institucije čekaju pravi trenutak da odgovore, građani ostaju taoci narativa koji ih vještački razdvajaju, umjesto da ih okupljaju oko zajedničkih interesa. Retorika mržnje možda donosi političke poene na kratke staze, ali dugoročno destabilizuje temelje društva u kojem je zajednički život ionako krhak i nesiguran.
