Republika Srpska se trenutno suočava s ozbiljnim izazovima koji prijete da rezultiraju gubicima od stotina miliona maraka zbog niza arbitražnih sporova povezanih s loše vođenim i potencijalno štetnim koncesionim ugovorima. Ova kompleksna situacija razotkriva duboke sistemske propuste, loše upravljanje resursima i odsustvo institucionalne odgovornosti, što bi moglo imati dalekosežne posljedice po finansijsku stabilnost entiteta.
Jedan od najpoznatijih i najranijih slučajeva jeste onaj sa firmom HES Vrbas, koja je bila u vlasništvu slovenačke kompanije Vijadukt. Još davne 2004. godine, ovoj firmi je dodijeljena koncesija za izgradnju hidroelektrane. Međutim, u međuvremenu, Vlada RS-a je 2013. godine odobrila izgradnju druge hidroelektrane – Bočac 2, što je onemogućilo realizaciju prvobitnog projekta. Kao rezultat toga, Vijadukt je pokrenuo arbitražni postupak, koji je završen presudom u njihovu korist, čime je Republika Srpska dovedena u situaciju da mora platiti visoke odštete.
Srđan Traljić iz Transparency International BiH u ovom kontekstu upozorava na više nivoa odgovornosti. On postavlja ključno pitanje: da li se sve ovo moglo riješiti mirnim putem i da li su interesi građana bili dovoljno zaštićeni. Njegova poruka je jasna – ovakvi slučajevi su rezultat lošeg upravljanja i netransparentnosti.
Slučaj Vijadukt, međutim, nije usamljen. Među drugim sporovima koji se naziru na horizontu, Traljić izdvaja:
-
Vjetropark Trusina u Nevesinju – gdje je koncesija najprije dodijeljena firmi Kermas Energija 2012. godine, da bi dvije godine kasnije ugovor bio aneksiran. Aneksom je projekat podijeljen na pet manjih, po 10 megavata, što je otvorilo mogućnost za dobijanje podsticaja za proizvodnju električne energije. Kasnije je koncesija raskinuta, a kompanija je uputila opomenu pred arbitražu, što bi takođe moglo rezultirati ogromnim gubicima.
-
Slučaj firme Komsar u Ugljeviku – ovoj kompaniji je dodijeljena koncesija na strateške rezerve uglja, neophodne za rad termoelektrane RITE Ugljevik. Iako su imali obavezu izgradnje dodatnog bloka termoelektrane, to nikada nije realizovano. Sada se entitet suočava sa mogućnošću da mora otkupiti koncesiju, kako bi elektrana mogla nastaviti s radom.
-
Mogući sporovi sa Slovenijom i Hrvatskom – vezani za ulaganja u termoelektrane iz vremena bivše Jugoslavije. U slučaju RITE Ugljevik, već je donesena presuda koja tereti entitet. Ovi proizvođači električne energije su donosili ogroman profit, ali obaveze iz prošlosti sada dolaze na naplatu, i to u momentima kada institucije pokazuju zabrinjavajuću nemoć.
Traljić upozorava i na dodatne, manje poznate, ali jednako rizične slučajeve:
-
Brojni koncesioni ugovori sa firmama koje nemaju ni kapital ni kapacitet da realizuju preuzete obaveze.
-
Hapšenja bivših rukovodilaca Elektroprivrede RS, koja su se desila, ali nisu dovela do pravosnažnih presuda.
-
Odsustvo sistemskog nadzora i kontrole nad procesima dodjele i realizacije koncesija.
Kao rješenje, on predlaže kompletnu reformu sistema koncesija, sa fokusom na:
-
Transparentnost u dodjeli ugovora
-
Institucionalnu odgovornost
-
Efikasniji nadzor nad realizacijom koncesionih projekata
Kao dodatnu dimenziju problema, Traljić ističe pitanje hidroelektrana Zvornik i Bajina Bašta, koje se nalaze na granici, ali od kojih Republika Srpska ne ostvaruje nikakvu finansijsku korist. Još od rata, opštine nisu dobile ni naknade za potopljeno zemljište, što predstavlja dodatni finansijski gubitak koji nikada nije institucionalno adresiran.
Na kraju, cijela situacija ukazuje na duboko ukorijenjene slabosti u upravljanju javnim resursima. Očigledno je da su odluke od strateškog značaja donošene bez odgovarajuće analize i bez mehanizama zaštite interesa javnosti. Zabrinjavajuće je i to što su institucije često bile ili pasivne ili saučesnici u kreiranju štetnih aranžmana, čije posljedice sada dolaze na naplatu.
Republika Srpska, suočena s ovim izazovima, mora hitno preduzeti korake ka jačanju odgovornosti i zakonitosti u sistemu koncesija. U suprotnom, trošak za greške prošlosti snosiće svi građani, a entitet će se suočiti s dubokim fiskalnim krizama koje bi mogle trajati decenijama.
Sve ove činjenice ukazuju na potrebu da se institucije u Republici Srpskoj konačno okrenu odgovornom i planskom upravljanju javnim dobrima, te da se prekine praksa donošenja politički motivisanih odluka koje dugoročno proizvode ogromnu štetu. Umjesto kratkoročnih interesa pojedinaca ili partijskih elita, u centar odlučivanja mora se staviti javni interes. Ako se nastavi dosadašnja neodgovornost, entitet rizikuje ne samo finansijski kolaps kroz milionske arbitražne obaveze, već i gubitak povjerenja građana i investitora u institucionalni poredak, što bi moglo imati još ozbiljnije posljedice za budućnost Republike Srpske.
