Fikret Bačić je u ljeto 1992. godine pretrpio nezamisliv gubitak kada su njegova supruga i dvoje djece ubijeni od strane snaga Vojske Republike Srpske u okolini Prijedora. Prošle su 32 godine, a on još uvijek traga za njihovim posmrtnim ostacima. U Prijedoru i okolnim mjestima, tokom sukoba, ubijeno je 3.176 osoba, dok je blizu 30.000 ljudi nesrpske nacionalnosti prošlo kroz prijedorske logore Trnopolje, Omarska i Keraterm. Unatoč ovim strašnim činjenicama, gradske vlasti odbijaju postavljanje bilo kakvog spomen-obilježja u znak sjećanja na ubijene Prijedorčane.
“Nema potrebe za strah i paniku, a od građana koji su lojalni srpskoj republici Bosni i Hercegovini traži se da na svoje kuće na vidnom mjestu istaknu bijele zastave,” glasio je poziv putem radija nesrpskom stanovništvu u Prijedoru u maju 1992. godine.
Nermina i Nermin Bačić imali su šest i 13 godina kada su, zajedno s majkom Enisom, ubijeni ispred porodične kuće u selu Zecovi u julu 1992. godine. U jednom danu, Fikret Bačić je izgubio 29 članova porodice. Među ubijenima bilo je 15 djece i 14 žena, a u selu je ukupno ubijeno 159 mještana. Najmlađa žrtva imala je dvije godine. Fikret je preživio jer je u to vrijeme radio u Njemačkoj. Sudbinu svoje porodice saznao je u telefonskom razgovoru s rođakom u avgustu 1992.
“Fikrete, gore nema nikoga, svi su pobijeni. I tvoji i ostali,” rekao mu je rođak. “Tada kad sam to saznao, taj jedan mjesec dana, ja ne mogu opisati šta se sa mnom dešavalo. Jednostavno nemam filma tog šta je sve bilo, kako je. Nakon toga, kad sam došao sebi, mislio sam da je moj život bezvrijedan i da ne treba da nastavim da živim,” ispričao je Fikret Bačić za RSE
Posljednji put je razgovarao sa suprugom telefonom u maju 1992. godine, dogovarajući da sa djecom dođe u Njemačku. “Poslala mi je tada pismo i te dvije slike, slikane za pasoš. Imam jednu sliku kad smo bili kod tetke, kad nas je ona slikala, imam od supruge i kćerke. To mi je dala da imam za uspomenu. Drugo nemam ništa,” priča Fikret Bačić.
Fikret Bačić ostaje simbol neizmjerne tuge i borbe za pravdu, čuvajući sjećanje na svoju voljenu porodicu kroz slike i uspomene. Njegova priča je podsjetnik na bolne posljedice rata i nepravdu koja još uvijek nije ispravljena.
Opširnije u prilogu Radija Slobodne Evrope.
