Ramiz Salkić: Svjedočanstvo o strahotama rata i borba za pravdu
Ramiz Salkić, potpredsjednik bh. entiteta Republike Srpske, predstavlja simbol otpornosti i istine o stradanjima Bošnjaka tokom rata 1992. godine. Njegova knjiga „Genocidna namjera – Bratunac 1992“ detaljno opisuje užase koje je preživio, kao i zločine koji su počinjeni nad njegovom porodicom, prijateljima i susjedima. Ova priča nije samo lična tragedija, već i kolektivna bol, podsjećajući nas na važnost očuvanja sjećanja na nevine žrtve. Salkić svojim radom i angažmanom ne samo da opisuje stradanje vlastitog naroda, već i ističe univerzalne poruke mira, pomirenja i pravde, koje su od suštinskog značaja za izgradnju postkonfliktnih društava.
Preživljavanje brutalnog napada
Ramiz je imao samo 18 godina kada je počeo napad na njegovo selo Hranču, zajedno sa svojim braćom, Ahmetom i Hamdijom. Nažalost, rat je donio neizmjerne patnje i strahote koje su promijenile njihov život zauvijek. Dana 9. maja 1992. godine, dok su bili zarobljeni i odvedeni prema Bratuncu, Ramiz je naišao na tijelo svog oca Hameda. Scena je bila strašna – njegov otac leži mrtav na tlu, a tragovi krvi ukazivali su na brutalnost njegovog ubistva. Ramiz je pokušao prići ocu, ali su ga spriječili pripadnici grupe koja ga je odvodila. U tom trenutku, osjećaj bespomoćnosti i gubitka ojačao je Ramizovu odlučnost da preživi i da jednom podijeli svoju priču sa svijetom.
Logor i mučenja
Nakon što su ih odveli, Ramiz i njegova braća su završili u školi „Vuk Karadžić“ u Bratuncu, koja je služila kao logor za Bošnjake. Ono što su tamo doživjeli bilo je nezamislivo. Na ulazu su vidjeli tijela ubijenih, a unutar fiskulturne sale svjedočili su mučenju zarobljenika. Ramiz je bio udaren u lijevo oko, a njegov brat Ahmet, star 28 godina, ubrzo je ubijen. Svaki dan bio je ispunjen traumom i strahom od mogućeg ubistva ili mučenja, dok su mučitelji pokazivali svoju nemilosrdnost. Među mučiteljima, Ramiz je prepoznao čak i svog školskog druga, što dodatno pojačava osjećaj izdaje i boli. Svaka uvreda, svaka brutalnost koju su pretrpjeli, ostavila je neizbrisiv trag na njihovim životima.
Put ka slobodi i sjećanje na žrtve
Nakon nekog vremena, Ramiz i ostali zarobljenici su saznali da će biti razmijenjeni. Prebačeni su u kamione s ceradama ispod kojih je zrak bio praktično neprohodan. Prolazili su kroz nepoznate puteve, a Ramiz je uspio vidjeti znakove vojne baze, što je samo pojačalo njegovu trepet od neizvjesnosti.
Na kraju su završili na Pale, gdje su ih prepoznali bivši komšije. Njihova razmjena omogućena je zahvaljujući zarobljavanju visokih srpskih oficira, što je bio ključni trenutak u spašavanju njihovih života.
Ovaj trenutak nije samo označio fizičku slobodu, već je predstavljao i simbol nade za Ramiza, predstavljajući mogućnost povratka u život koji je nekada imao.
Ramiz je proveo određeno vrijeme kod porodice Hasiba Ašćelića u Visokom, gdje je doživio ljudsku dobrotu koja je ostavila dubok trag u njegovom srcu. Ova iskustva su ga osnažila da preživi i da se suoči s budućnošću, dok su istovremeno učvrstila njegovu želju da se bore za istinu i pravdu.
Njegova zahvalnost prema ljudima koji su mu pružili sklonište tokom tog teškog perioda nikada nije izblijedjela, a njihova dobrotvorna djela predstavljaju svjetionik ljudskosti u vremenima tame.
Potraga za pravdom i istinom
Nakon rata, Ramiz je nastavio svoj život, ali sjećanje na stravične događaje nikada nije napustilo njegovu dušu. Njegov brat Hamdija, nažalost, nije imao sreće kao on. Nakon razmjene, pokušao je doći do Sarajeva, ali je na tom putu zarobljen i ubijen.
Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici u Ilijašu. Ove tragedije su ispunile Ramizovo srce tugom, ali i odlučnošću da se bore za pravdu i istinu. Njegova borba nije samo protiv zaborava, već i protiv revizionizma koji prijeti da zamagli istinu o događajima iz rata.
Kroz učestvovanje u različitim pravnim procesima i angažmanima u nevladinim organizacijama, Ramiz nastoji osigurati da se istina nikada ne zaboravi.
Svjedočanstvo za buduće generacije
U današnje vrijeme, više od tri decenije nakon tih strašnih događaja, Ramiz Salkić postaje glas onih koji su izgubili sve. Njegova poruka je jasna: dok god bude živ, svjedočit će o onome što je doživio i preživio.
Njegovi javni nastupi i prisustvo na komemoracijama igraju ključnu ulogu u očuvanju sjećanja na nevine žrtve. On razumije da je važno da nove generacije znaju što se zaista dogodilo, kako se nikada ne bi ponovilo.
Ramizova priča nas podsjeća na snagu ljudskog duha u suočavanju s najstrašnijim izazovima i na važnost istine u borbi protiv mržnje. Njegova borba za pravdu nije samo lična, već se može shvatiti kao univerzalna potraga za dostojanstvom, pravdom i ljudskim pravima svih naroda koji su pretrpjeli slične nepravde.
