Gledam s prozora, kiša se igra piljaka na putu. Kad se pogled zamagli, učini mi se da kamenčići poskaču sami od sebe i love kišne kapi. Baš kao na Neretvi pastrmke što čine s mušicama. S vremena na vrijeme zagrmi. Ne resko, onako, u daljini, gore prema Vrapču ugleda se munjina žila kucavica, a onda doleti i taj zvuk. Iako je podne, sve liči na predvečerje. Sjetno je ovo vrijeme. Oči se poslu otimaju i bježe na prozor. Grmi opet, a mene kroz sjećanje doziva glas moje nene.
“Bježi s praga, ne valja biti na pragu kad grmi!”
“Što ne valja?”
“Nu, što ne valja, ne valja i gotovo, hajde silazi!”
Spuštam se na suvu naše ljetne kolibe. Dim s ognjišta kao da se boji izaći iz kolibe. Uvija se oko razbacanih glavnji. Nema plamena uz što da se primi, nena je rasprećala vatru i metla hljeb pod sač. Ćusegijom sitni žeru i nagrće je na sač. S vremena na vrijeme iz onih glavnji zafrčka plamen, a nena ‘nako za sebe promumlja u bradu: “Nu, nu, ko da će kijamet nakav!” Sijevnu jako iznad naših Bojišta.
“Allahumme salli ala Muhammedin va ala ali Muhammed,” uči nena. “Ilačeš li ti?” pita me.
“Ilačem, neno!”
“Kako da čujem?”
“Ešhedu en la ilahe ilallah ve ešhedu enne Muhammed abduhu ve resuluhu!”
“E tako, svaki put kad zagrmi, a kad sijevne, prouči salavat, de da čujem jesi li ga zaboravio?”
“Allahumme salli ala Muhammedin ve ali Muhammed!”
“Ve ala ali Muhammed, kenjče, gdje ćeš ala zaboravit.”
“Ja, ve ala ali Muhammed,” ponavljam snishodljivo sretan što u neninim riječima osjećam onu duboku toplinu zadovoljstva mojim odgojom. Vjetar puhnu i zatvori prozor. Sjećanja se poviše u svoje trube i na svoje police ustupajući svijest trenutnom času. Uzimam telefon i zovem kuću.
“Selam, sine! Šta radiš?”
“Igram se, babo!”
“Grmi li, je li te strah?”
“Grmi, al nije me strah!”
“Kako nije?”
“Fino, samo proučim La ilahe ilallah i nije me više strah.”
“Tako sine, tako!”
“Kad ćeš ti doći, babo?”
“Doći ću sine, doći ću, samo se ti igraj!”
