U svijetu medicine, gdje je preciznost od presudne važnosti, svaka greška može imati tragične posljedice. Tridesetogodišnja Laura Higginson, majka dvoje djece, postala je tragična žrtva upravo takvog propusta u bolničkom sistemu. Njena smrt, koju su pratile ozbiljne sumnje u pogrešnu primjenu terapije, ostavila je dubok trag kako u njenoj porodici, tako i u široj javnosti, a posebno u bolnici Whiston u Merseysideu, gdje je boravila.
Laura, visoka svega 155 cm i teška samo 38 kilograma, bolovala je od rijetkog genetskog poremećaja – Gitelmanovog sindroma. Ova bolest je direktno uticala na njenu tjelesnu masu i ravnotežu elektrolita u organizmu, zbog čega je redovno primala infuzije kalija i magnezija. No, uprkos njenom krhkom stanju, primila je nekoliko uzastopnih doza paracetamola koje su bile značajno veće od preporučenih za osobu njene mase.
Kritični period trajao je tri dana, tokom kojih je Laura svakodnevno dobijala te doze. Tek četvrtog dana medicinsko osoblje je postalo svjesno greške, nakon čega su počeli primjenjivati antidot – no, bilo je prekasno. Laura je već tada bila u medicinski induciranoj komi, u kojoj je provela deset dana prije nego što je nastupila višestruka otkazivanja organa.
Njena smrt nije odmah povezana sa pogrešnim doziranjem. Bolnica je, u svom zvaničnom saopćenju, navela da predoziranje nije uzrok smrti, no to nije umanjilo sumnje porodice, posebno njenog supruga Antonyja Higginsona. On je za grešku saznao tek nekoliko mjeseci kasnije, i to ne od same bolnice, već od porodičnog ljekara koji mu je predao izvještaj obdukcije.
Iznenađen i shrvan, Antony je tada prvi put pročitao da je njegova supruga pretrpjela predoziranje paracetamolom. Odmah je podnio prijavu policiji, optužujući bolnicu za ubistvo iz nehata. Njegova izjava javnosti bila je jasna i potresna – da su znali za njeno stanje i težinu, takva terapija nikada ne bi smjela biti primijenjena.
U danima koji su prethodili tragediji, Laura je u bolnicu došla zbog simptoma koji su naizgled bili bezazleni – kašalj i iskašljavanje smeđe tvari. Antony je istakao da su već nekoliko puta posjećivali bolnicu zbog njenih problema sa bubrezima i jetrom, i da je bilo uobičajeno da dobija terapije.
Prvu dozu spornog lijeka dobila je dok je Antony bio prisutan. Tada su ljekari odlučili da ostane na posmatranju. Laura je izražavala želju da ide kući, ali ju je suprug uvjerio da ostane, smatrajući da je to sigurnije rješenje. Kasnije je izjavio da mu je to najveće životno kajanje.
Njeni simptomi su se brzo pogoršali:
-
Trbuh joj je postao natečen, gotovo kao u trudnica,
-
Koža je požutjela,
-
Počela je iskašljavati krv,
-
Žalila se da joj je prisilno davana tekućina i da ne može gutati.
U jednom trenutku nazvala je Antonyja iz bolničkog kreveta, izražavajući strah i slabost. Kada je on stigao, zatekao ju je kako povraća krv, dok se osoblje u panici kretalo po sobi. Laura je tada rekla riječi koje su mu se urezale u sjećanje: “Došla sam samo zbog kašlja.”
Ljekari su je brzo smjestili u induciranu komu, a Antony je bio prisiljen dovesti njihovu djecu u bolnicu kako bi se oprostili od majke. U jednom od najemotivnijih trenutaka, njihova kćerkica Evie je prišla krevetu, uhvatila majku za ruku i milovala joj lice – prizor koji će ostati zauvijek urezan u njegovom sjećanju.
U tri sata ujutro, Antony je djecu odveo kući. Samo tri sata kasnije, poziv njegove punice Denise iz bolnice donio je najgoru vijest – Laura je preminula.
Kasnija istraga, održana u gradskoj vijećnici Bootle, otkrila je zabrinjavajuće propuste u procedurama. Naime:
-
Godine 2017. u toj bolnici pacijenti na hitnom prijemu nisu vagani.
-
Nisu se ni pitali za tjelesnu masu sve dok ne bi bili premješteni na odjel.
-
Prvi recept za paracetamol je izdan još dok je Laura bila u hitnoj pomoći.
-
Pogrešku je uočila mlađa farmaceutkinja Rachel Brown, no tada je već primila šest doza lijeka.
Ovaj slučaj otkriva duboke sistemske greške u zdravstvenom sistemu koje, ako se ne isprave, mogu dovesti do gubitka života, posebno među ranjivim pacijentima poput Laure. Njen slučaj služi kao bolan podsjetnik na to koliko je važno individualizirati medicinsku njegu, uzimajući u obzir specifične potrebe svakog pacijenta.
Tragedija porodice Higginson nije samo intimna porodična bol – ona je apel društvu i institucijama da ozbiljno razmotre proceduru prijema i liječenja pacijenata, jer jedan previd može značiti kraj nečijeg života prenosi hayat
