U južnom dijelu Gaze, u mjestu al-Mawasi, koje je od strane izraelskih vlasti proglašeno “sigurnom zonom”, dogodio se još jedan tragičan incident u nizu krvavih napada koji pogađaju civile. Uprkos oznaci humanitarnog karaktera ovog područja, izraelske snage su ga, po ko zna koji put, pretvorile u metu. U ovom konkretnom napadu ugašen je život čitave porodice – Ibrahima Abu Teme, njegove supruge Hanadi koja je bila u četvrtom mjesecu trudnoće, te njihovo troje djece: dva sina i jedna kćerka. Njihova tragična smrt potresla je kako njihove najbliže, tako i širu javnost, ostavljajući gorak okus pitanja: Postoje li uopšte više sigurna mjesta za stanovnike Gaze?
Prema riječima njihovog rođaka Ramija Abu Teme, Ibrahim je bio običan, skroman čovjek – neko koga su svi u zajednici cijenili i voljeli. Bio je osoba koja nikada nije odbila pomoć drugima, uvijek spreman da pruži ruku. Njegov gubitak, kako kaže Rami, duboko je pogodio sve koji su ga poznavali. Ono što ovu tragediju čini još gorom jeste činjenica da su stradali unutar šatora, u prostoru koji je trebao biti njihovo sklonište od užasa rata.
Rami dodatno izražava zbunjenost i ogorčenje zbog izraelskih tvrdnji da su određene oblasti, poput al-Mawasija, označene kao sigurne. “Kako nešto može biti sigurna zona ako se iznova i iznova bombarduje?”, pita se on, ukazujući na besmislenost tih tvrdnji. Ono što je najgore, kako navodi, jeste to što čak i djeca postaju mete, bez ikakvog opravdanja.
U ovom napadu, niti zaklon, niti status trudne žene, niti prisustvo male djece nisu bili dovoljni da se izbjegne tragičan ishod. Ibrahimova majka, shrvana bolom, kroz suze je govorila o “svojim mališanima”, moleći Boga da im podari milost.
Ova situacija nije izolovana. Već neko vrijeme palestinske organizacije za ljudska prava, među kojima se izdvaja Al-Haq, upozoravaju na sistemsku prirodu nasilja. Njihov nedavni izvještaj, pod nazivom “Kako ‘sakriti’ genocid: Uloga naredbi o evakuaciji i sigurnih zona u izraelskoj genocidnoj kampanji u Gazi”, detaljno opisuje kako se koncept evakuacije i sigurnih zona zloupotrebljava u cilju etničkog čišćenja i demografske promjene.
Prema njihovim tvrdnjama, ovi masovni zločini se dešavaju istovremeno s pozivima na evakuaciju, gdje se čitavim zajednicama naređuje da napuste svoje domove i presele se južno – u područja poput al-Mawasija. Iako su ova mjesta označena kao sigurna, izraelske snage ih rutinski bombarduju, zajedno s putevima kojima se civilno stanovništvo kreće. Tako se sigurnost koju im se obećava pretvara u iluziju.
U jednoj od dodatnih ispovijesti, Jamal al-Taweel, raseljeni Palestinac, opisuje noć užasa kada je u 2:30 ujutro izraelski dron pogodio njihov šator. On se iz sna probudio obavijen dimom i vatrom, pokušavajući da spasi suprugu i djecu iz gorućeg skloništa. Nažalost, kada su se uvjerili da su svi na sigurnom, shvatili su da najmlađe dijete, staro samo tri godine, nije izašlo.
Jamal se vratio do šatora, ali ono što je tamo zatekao bilo je nezamislivo bolno – njegovo dijete je već bilo izgubljeno u plamenu. “Vidio sam kako ga vatra proždire… Nisam mogao ništa da učinim,” rekao je kroz suze. Ovo svjedočanstvo oslikava krajnji očaj i nemoć ljudi koji se nalaze pod konstantnim prijetnjama, bez ikakvog stvarnog zaklona prenosi hayat
