Zdravlje djece ne smije imati granice: Potresna ispovijest Mersada iz Cazina otkriva bolnu stvarnost zdravstvenog sistema USK
U moru svakodnevnih vijesti koje često prođu nezapaženo, priča Mersada H. iz Cazina duboko je potresla javnost, otvorivši još jednom goruće pitanje – u kakvom sistemu zdravstva odrastaju naša djeca?
Mersad je nedavno podijelio iskustvo koje nijedan roditelj ne bi trebao proživjeti – dani agonije, straha i bola zbog neadekvatne reakcije medicinskih ustanova u Unsko-sanskom kantonu. Sve je počelo 17. aprila, kada je njegovo osmogodišnje dijete osjetilo jake bolove, nije moglo ni gutati vodu, a umjesto odgovora i pomoći, porodica je naišla na ravnodušnost.
Nakon prve posjete Hitnoj pomoći u Cazinu, upućeni su u Kantonalnu bolnicu Bihać, gdje su pregledani, ali bez jasne dijagnoze. Dobili su antibiotik i bili poslani kući. Sutradan – ista priča. Nova dežura, isti tretman, bez pomaka. Mersad tada više nije mogao nijemo posmatrati patnju svog djeteta:
„Moje dijete se krivilo od bolova, a doktorica nam je opet rekla da idemo kući. Nisam pristao. Rekao sam: ‘Dijete ostaje!’“
Odluka da se suprotstavi sistemu bila je prelomna. Tek nakon njegove upornosti, šefica odjela je prepoznala ozbiljnost situacije i organizirala hitni medicinski transport za Sarajevo. Tamo, u Bolnici “Jezero”, Mersad prvi put osjeti olakšanje i dostojanstvo:
„Od čuvara, čistačica, sestara, doktora – svi su pokazali nevjerovatnu brigu, kao da smo vlasnici bolnice.“
Šta da nije bilo njegovog glasa? Šta da nije insistirao, molio, borio se?
Ova priča ne optužuje, kako je i sam rekao, ali ne smijemo ostati tihi. Ona je poziv na buđenje. Ne može i ne smije se dopustiti da ishod liječenja djeteta zavisi od kantona, entiteta, raspoloženja osoblja ili birokratije. Ne smijemo pristajati na sistem u kojem se bol djeteta relativizira, u kojem roditelj mora da se bori kao lav da bi dobio ono što bi trebalo da bude osnovno – pravo na pravovremeno i kvalitetno liječenje.
Mersadova ispovijest je glas hiljada roditelja koji su se u tišini suočili sa sličnim situacijama, ali nisu imali snage ili prilike da ih podijele. Ova priča nas podsjeća da se u ovoj zemlji prečesto liječi – tek kad je kasno.
Zato je važno govoriti. Ne zbog prozivanja, već zbog djece. Zbog budućnosti. Zbog pravde. Jer zdravlje ne smije imati granice. Ni kantonalne, ni političke. Samo ljudske prenosi hayat
