Profesorica Gordana Pikula, žena neiscrpne snage i tihog heroizma, podijelila je svoje dirljivo i snažno svjedočanstvo s Muzejem zločina protiv čovječnosti i genocida 1992–1995. u Sarajevu. Njen život, isprepleten s teškim godinama opsade Sarajeva, postao je simbol otpornosti, dostojanstva i nesalomive majčinske i učiteljske ljubavi.
Svoju priču obilježenu gubitkom, preživljavanjem i vjerom u ljude, Gordana je sačuvala ne samo riječima, već i predmetima koji su postali tiha hronika borbe: ručno izrađena peć i kolica za vodu – predmeti koji su omogućili opstanak, sada izloženi kao svjedoci jednog razorenog vremena.
🔥 Peć iz improvizacije, toplina iz ljubavi
U nemogućim uslovima ratnog Sarajeva, Gordanin suprug Dejan Pikula, iako teško bolestan, napravio je peć od starog bojlerskog kazana. Sklopio ju je na balkonu, pazeći da ne smeta komšijama, jer je bio čovjek koji je mislio na druge i u najtežim trenucima. Ta peć je grijala njihov dom, ali je istovremeno bila i mjesto za pripremu hrane – simbol života među ruševinama.
Zajedno s peći, poklonila je i stara kolica, konstruisana od metalnih stolica, na kojima je svakodnevno dovlačila 60 do 80 litara vode do šestog sprata zgrade u naselju Malta. Taj fizički iscrpljujući zadatak bio je svakodnevnica, obavljana pod prijetnjom snajpera i granata.
– „Od toga mi je danas i kičma povrijeđena, ali tada nije bilo izbora – moralo se preživjeti,“ kazala je tiho, ali s ponosom.
💔 Gubici koji ne blijede
U ratu je izgubila supruga Dejana, koji je 1993. godine poginuo pri pokušaju da stigne do garaže. Granata ga je pogodila kod raskrsnice ispred njihove zgrade. Gordana je u tom trenutku bila u školici zvanoj „Kifla“, gdje je držala časove djeci i pazila ih dok roditelji ne dođu. Dejan je preminuo nakon sedam dana borbe.
Sudbina joj je kasnije oduzela i sina Borana, profesora na Mašinskom fakultetu, koji je preminuo 2022. godine. Tokom rata je bio pripadnik Teritorijalne odbrane i Armije RBiH.
📚 Nastava usred ratnog pakla
Unatoč granatama, gladi i nestancima struje, profesorica Gordana nije odustajala od školovanja djece. Na samom početku rata, držala je nastavu u vlastitom stanu, gdje su učenici iz zgrade dolazili jer je bilo sigurnije nego u školi.
Jedan učenik, Damir, rekao joj je: „Učiteljice, sve radimo osim fizičkog.“ To joj je bio znak. Njen sin je unio jastuke u kuhinju i oni su počeli imati časove fizičkog vaspitanja u stanu – jer i igra je bila lijek za dječiju dušu.
Nažalost, rat nije štedio ni djecu. Dvoje njenih učenika je poginulo – upravo ona djeca koja su bila najbolja, najtiša i najposlušnija. Poginuli su u školskom dvorištu, gdje su, umjesto znanja, pokupili smrt prenosi hayat
🧱 Sarajevo pod opsadom
Opsada Sarajeva, koja je trajala od 5. aprila 1992. do 29. februara 1996., ostaje najduža opsada glavnog grada u modernoj historiji. U prosjeku je na grad dnevno padalo 329 granata, a ukupno je ispaljeno oko 50.000 tona artiljerijskih projektila. U tom periodu:
-
Poginulo je 11.541 građanin Sarajeva
-
Među njima i 1.601 dijete
-
Razarani su civilni, kulturni i vjerski objekti
-
Bolnice, škole i pijace postajale su mete
🌹 Zaključak: Život koji se nije predao
Priča Gordane Pikule nije samo sjećanje – to je opomena i svjetionik. U njenim riječima odzvanja istina jednog vremena koje nikada ne smijemo zaboraviti. Predmeti koje je poklonila Muzeju nisu samo fizički tragovi prošlosti, već dokaz koliko daleko ide ljudska snalažljivost, ponos i hrabrost kada je u pitanju preživljavanje i dostojanstvo.
– „I pored svega, djeca su učila. Djeca su slušala. Djeca su se nadala. A ja sam učila njih, i vjerovala da će preživjeti – jer su oni naša budućnost.“
