Vrijeme prolazi brzo, a godine i decenije nestaju poput treptaja oka. Mnoge porodice godinama vode borbu sa životnim teškoćama, nadajući se boljim danima. Takva je i priča porodice Novalić iz Hadžića, koja već dvije decenije živi u teškim uvjetima, suočena s velikim izazovima i svakodnevnim brigama.
Sabira Novalić, žena čije srce ne posustaje pred nevoljama, već punih dvadeset godina brine o svom teško bolesnom suprugu Sulejmanu. Njihova borba nije samo emotivna, već i materijalna, jer se snalaze s minimalnim primanjima.
“Devera se nekako, nadamo se da će biti bolje”, kaže Sabira kroz suze, dok opisuje surovost njihove svakodnevice. Njen suprug je invalid, a porodica preživljava isključivo od invalidnine, koja često nije dovoljna ni za osnovne potrebe.
Sabira ističe koliko je njihov život težak:
- Sulejman je potpuno nepokretan, ne može ni na noge stati.
- Briga o njemu je potpuna Sabirina odgovornost – ona ga kupa, hrani i pomaže mu u svemu.
- Žive u kući s puno stepenica, što dodatno otežava situaciju. Sulejman se doslovno mora puzati kako bi se kretao po kući.
- Sredstava za život gotovo da i nemaju, preživljavaju zahvaljujući pomoći dobrih ljudi.
“Narod nam daje, samo imam ono što mi daju”, objašnjava Sabira, dodajući da sama nosi teret cijelog domaćinstva. Iscrpljena svakodnevnim obavezama, priznaje da joj ruke više nemaju snage, ali odustajanje nije opcija.
Situacija se dodatno pogoršava kada se njen suprug razboli. Nedavno je doživio jak napad kašlja i jedva preživio. “Da ga mali nije po leđima udario, bio bi mi gotov”, prisjeća se sa strahom.
Pored svega, njihov petnaestogodišnji sin također osjeća teret teškog života. On je učenik devetog razreda, mladić s vlastitim snovima i željama, ali i sa sviješću o teškoj porodičnoj situaciji.
“Pitao me sin imaš li marku da mi daš za školu, uzajmila sam pa sam mu dala”, kaže Sabira, ističući koliko se bori da svom djetetu osigura barem osnovne potrebe.
I pored toga što je još uvijek dijete, njen sin pokazuje nevjerovatnu zrelost i odgovornost:
- Pomaže majci u svim kućanskim poslovima.
- Brine se o bolesnom ocu – kupa ga i pomaže mu u svakodnevnim potrebama.
- Nosi drva, cijepa ogrjev i loži vatru, kako bi dom bio topao.
“Što god mu kažem, on učini”, govori Sabira s ponosom, ali i tugom, jer zna da njeno dijete živi u uslovima koji nisu dostojni jednog mladića njegovih godina.
Njihova priča je slika stvarnosti u kojoj žive mnoge porodice. Dok se neki suočavaju s luksuznim brigama, Sabira se svakodnevno bori za osnovno – hranu, lijekove i sigurnost za svog sina i supruga. Njihova nada i izdržljivost su inspiracija, ali i podsjetnik na to koliko je važno pružiti ruku onima koji su u nevolji.
Njihovi dani prolaze u neizvjesnosti, ali i u vjeri da će se situacija jednog dana promijeniti. Sabira ne traži mnogo – samo da njen suprug može stati na noge i da njen sin ima normalno djetinjstvo. Međutim, kako vrijeme odmiče, snage joj sve više ponestaje.
Za porodicu Novalić, svaki novi dan je još jedna borba, a hoće li im neko pomoći da je lakše iznesu – ostaje da se vidi prenosi hayat
