Njegova priča, koja se prostire od početka rata pa sve do danas, svjedoči o izuzetnoj hrabrosti, nesebičnoj borbi i predanosti domovini.
Naser Orić je rođen 1967. godine u Srebrenici, a svoju vojnu karijeru započeo je služenjem u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA), gdje je bio član jedinice za atomsku i hemijsku odbranu. Tokom svog vojnog roka 1985. i 1986. godine stekao je osnovnu vojnu obuku. Nakon što je završio vojsku, Orić je odlučio ostati u sektoru sigurnosti i zaposlio se kao policijski zapovjednik. Nakon što je završio šestomjesečnu obuku u Zemunu 1986. godine, bio je raspoređen u Savski Venac u Beogradu. Međutim, samo dvije godine kasnije bio je prekomandovan na Kosovo, gdje je služio u specijalnoj jedinici MUP-a Srbije, koja je bila zadužena za policijske akcije.
Ono što je bilo ključno u njegovom životu jeste trenutak kada je shvatio ozbiljnost situacije koja se pripremala za Bosnu i Hercegovinu. 1991. godine, osjetivši opasnost koja prijeti njegovoj domovini, Orić se vraća u BiH. Raspoređen je u policijsku stanicu Ilidža, a već 1992. godine postaje načelnik policije u Potočarima. Tu je bio ključna figura tokom izbijanja sukoba, te je bio direktno upleten u organizaciju odbrane od nadolazećih paravojnih snaga Vojske Republike Srpske (VRS).
Ubrzo nakon toga, sudbina ga je odvela na još značajniju poziciju. On je postao jedan od osnivača Teritorijalne odbrane (TO) Potočari. Njegov rad i angažman nisu stali samo na organizaciji TO, već je upravo on bio postavljen za komandanta TO Srebrenica. Iako je imao vrlo mali broj vojnika i veoma skromne resurse, Orić je uspješno uspio organizirati odbranu Srebrenice, koja je bila pod stalnim napadima bolje opremljenog neprijatelja. Kroz čitav period rata, Orić i njegove jedinice nisu se predavali, boreći se sa svim silama kako bi sačuvali slobodu i dostojanstvo naroda.
Jedan od ključnih trenutaka za Orića nastupio je 1994. godine, kada su sve jedinice pod njegovom komandom preimenovane u Komandu 8. operativne grupe “Srebrenica”. Početkom 1995. godine, ova grupa postaje 28. divizija 2. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, a Orić ostaje njen komandant do maja 1995. godine. Kroz ovaj period, on se istakao kao lider koji je predvodio hrabre borce u najtežim trenucima.
Nakon završetka rata, Naser Orić se suočio sa optužbama za ratne zločine. 2006. godine, Međunarodni krivični sud u Hagu je donio presudu kojom je Orić bio osuđen za ratne zločine, uključujući ubistva sedam srpskih zarobljenika i mučenje 11 drugih tokom 1992. i 1993. godine. Međutim, dvije godine kasnije, pravosnažnom presudom Orić je oslobođen tih optužbi. Ova odluka suda izazvala je veliko interesovanje i polemike u javnosti, s obzirom na to da je suđenje bilo povezano s velikim brojem svjedočanstava i izjava, uključujući i svjedočenje jednog od komandanata tzv. VRS.
Jedan od najuzbudljivijih trenutaka na suđenju u Hagu bio je trenutak kada je Orić prepoznao jednog od svjedoka sa suđenja, koji je, prema njegovim riječima, bio odgovoran za smrt više od dvije hiljade ljudi. Orić je reagirao izuzetno emotivno, jasno ukazujući na zvjerstva koja su počinili oni s druge strane, pa čak i govoreći da takva osoba ne može biti svjedok pred sudom zbog svojih ratnih zločina.
Iako je oslobođen na Međunarodnom krivičnom sudu, suđenja su se nastavila pred Sudom BiH, gdje je bio suočen s još nekoliko optužbi, dok su mnogi smatraju da su stvarni ratni zločinci ostali na slobodi, a oni koji su se borili za opstanak BiH bili nepravedno gonjeni. Ovo ukazuje na složenost procesa pravde u postratnim godinama, kada se često provode dvostruki standardi.
Zbog svega što je učinio za Bosnu i Hercegovinu tokom ratnih godina, Naser Orić je zaslužio da bude zapamćen kao jedan od najvećih heroja u modernoj povijesti BiH. Njegova hrabrost i odlučnost u najtežim trenucima, kao i njegov doprinos u odbrani Srebrenice, ostavili su neizbrisiv trag. Bez obzira na sve kontroverze koje su se pojavile nakon rata, njegova borba i herojstvo neće biti zaboravljeni.
Danas je važno ne samo sjećati se heroja poput Nasera Orića, već i prenositi njegovu priču i žrtvu mladim generacijama, kako bi se razumjelo što znači boriti se za slobodu, opstanak i neovisnost domovine. Samo kroz edukaciju o našoj istoriji možemo osigurati da se greške iz prošlosti ne ponove i da se vrijednosti slobode, jedinstva i odanosti domovini prenose na buduće generacije.
