Poznata bosanskohercegovačka spisateljica i motivacijska govornica, Razija Čolaković, povodom Svjetskog dana hidžaba podijelila je svoje iskustvo i razmišljanja o nošenju marame, izazovima s kojima se susretala i promjenama u percepciji hidžaba kroz godine.
“Pokrila sam se 1998. godine, s 14 godina. Dijete sam bila, curetak. Hvala Ti, Bože, što sam tada stavila maramu, jer danas možda ne bih”, započinje Raza svoju objavu, koja je izazvala veliku pažnju javnosti.
Ona hidžab vidi kao Božiju uputu koju neko dobije, a neko ne. No, ističe da su se vremena promijenila te da danas postoji previše onih koji, umjesto da vjeru žive, koriste je za osude i podjele.
“Danas se svako bavi vjerom i vjerskim propisima. Niču fejsbuk-šejhovi s novim zakonima, a neke pokrivene žene sebe smatraju boljima od drugih, samo zato što su stavile komad platna na glavu”, navodi Čolaković, kritikujući i licemjerje među onima koji druge osuđuju, bilo da su pokriveni ili ne.
Govoreći o svom putu, naglašava da je uvijek živjela hidžab iz ljubavi prema Bogu, a ne pod uticajem drugih. Njene kćerke su odrasle uz nju i same donijele odluku da krenu njenim putem, bez pritiska ili nametanja.
“Uzalud je marama na glavi, ako nema ništa u glavi. Uzalud je vjera na jeziku, ako je nema u srcu”, poručuje Raza, zaključujući da je hidžab osobni izbor i da svaka žena treba da ga nosi samo ako to želi iz srca, a ne zbog pritiska društva.
Njena priča izazvala je brojne reakcije i pokazala koliko je važno da se vjera ne koristi kao sredstvo osude, već kao put ka unutrašnjem miru i duhovnoj snazi.
“Pokrila sam se davne 1998. godine. Dakle, pokrivena sam već 27 godina. Pokrivanje smatram uputom od Boga, koju neko dobije, neko ne. Ja sam tu uputu dobila s 14 godina. Dijete sam bila. Curetak. Hvala Ti, Bože, kad sam tad stavila maramu, jer danas možda ne bih. Tad sam vjerovala u iskrenost, dobrotu, poštenje, u ljude i čojstvo. Moj plemeniti efendija mi je približio ljepotu vjere, kao niko nikad.
Nisam znala da postoje i oni drugi. Gledam danas svoju curicu, ovu mlađu, ima isto godina kao ja tada… Ne zna da postoji zlo u ljudima. Pojma nema o tome.
Zašto se danas možda ne bih pokrila?
Zato što se danas svako bavi vjerom i vjerskim propisima. Svako malo niču fejsbuk šejhovi, s novim zakonima. Uz to, nikle su i neke pokrivene žene, koje sebe smatraju boljima od ostalih, samo zato što su stavile taj komad platna na glavu. Zagarantirale su same sebi Džennet, pa svaku koja nije kao one, osuđuju i trpaju u Džehenemske provalije. To se zove oholost. A to nije vjerski, oholost i vjera ne idu zajedno.
Dosta je neobrazovanih ljudi, s minimalnim znanjem o bilo čemu, ali zato tačno znaju ko će u Džennet, a ko u Džehennem. I glasni su. Mnogo glasni.
Pored toga, ima i onih žena što nisu pokrivene, pa nam i one tumače vjerske propise. Ne nose maramu, ali osuđuju one koje nose. Glavni argument im je: ‘Da sam pokrivena, ili bih tu maramu nosila kako treba ili nikako’. Ne znaju takve žene da je bolje ne otvarati usta, ako se nema ništa pametno za reći.
Preduga tema je to, a ja sam već oslabila s nervnim sistemom da bih sve elaborirala. Kome? Čemu? Odavno sam se prestala zamarati s ljudima koji ne žele čuti, razumjeti ili bar s poštovanjem saslušati.
A nikada se nisam pravdala zato što živim svoj život kako želim.
Ovakva kakva jesam, putovala sam svijetom. Šetala pokrivena svjetskim metropolama, u duši mi neka milina, a u srcu ponos što sam Muslimanka, Bošnjakinja i Bosanka!
Bilo je trenutaka kad bih upitala domaćine: ‘Zašto me ovako ovi ljudi gledaju?’
Odgovor je uvijek isti: ‘Ne plaši se. Oni se samo dive. Zato gledaju.’
Da, oni mahom Kršćani u Europi se dive, a na Balkanu veliki vjernici pljuju. Čast izuzecima.
Eh, zato kažem da se danas možda ne bih pokrila, jer pored svega mnogo je upitnika iznad glave onoj koja se želi pokriti: Hoću li? Trebam li? Hoće li me Bog kazniti? Trebam li poslušati naredbu muža ili momka da se pokrijem? Kako ću izdržati? Onaj ‘šejh’ je rekao ovo, onaj drugi ono? Koji je u pravu? Smijem li, je li dozvoljeno, zabranjeno? Šta ako se pokrijem pa otkrijem? Hoće li me osuđivati?
Odgovor je: Hoće.
Za sve će te osuđivati. Bila ti pokrivena od glave do pete, ili otkrivena, isto će te osuđivati.
Zato…
Ne slušaj nikog, osim onog svog unutarnjeg glasa.
Ako se odlučiš pokriti, neka to bude u ime Boga, a ne po nečijoj želji ili iz bilo kakvog drugog interesa. Samo u ime Boga, Jedinog i Pravednog, Milostivog i Sveznajućeg Gospodara, samo tad je ispravno!
A ako misliš da pokrivanje nije za tebe, i to je sasvim u redu. Nisi zbog toga loša osoba. Vjera je u duši i između roba i Gospodara.
A ja sam te 1998. godine samo prebacila šamiju koju nikada više skinula nisam.
Jača nego ikad u svom odnosu s Bogom, osnažila sam svoj duh, koji je nesalomljiv i izgradila samopouzdanje koje je kao Svemir veliko. Mene danas ne dotiču ničija mišljenja, nikome se ne objašnjavam, ne pravdam i u potpunosti uživam u svom hidžabu. Zahvalna Gospodaru što me počastio da budem od onih koji osjetiše tu ljepotu, u punom sjaju.
Nisam svojim kćerkama nametala hidžab, niti bih to ikada radila. Samo sam uživala u ovom što jesam, a one su me gledale odrastajući uz mene. Znala sam da ne trebam puno pričati, ako hoću da moje kćerke nauče bilo šta, nego pokazati.
Pokazah im sreću i ponos zbog hidžaba, pa se moja starija kćerka pokrila, završila medresu, studira. I mlađa je krenula sestrinim stopama…
Hvala Bogu.
Eto, to je sva priča…
Pokažite zadovoljstvo ponašanjem i djelom, osmijehom i lijepim riječima, pa će svi drugi željeti ili biti kao vi, ili biti u vašem društvu.
Uzalud je marama na glavi, ako nema ništa u glavi.
Uzalud je vjera na jeziku, ako je nema u duši i srcu.
Uzalud je licemjerstvo pred ljudima, kad znamo da Bog sve vidi, čuje i zna.
Živi i pusti druge da žive…
Sretan Dan hidžaba, žene moje širom svijeta prenosi pressmediabih
