Evo me na krovu zatvora u mjestu Sednaya u Siriji. Ovaj zatvor još zovu i ljudskom klaonicom. Samo 30km od Damaska izgradio ga je režim predsjednika Hafiza al-Assada 1987.
Ovo mjesto je najmračnija točka, najcrnja mrlja, najveći poraz ljudskosti u povijesti Sirije. Hafiz je bio nemilosrdan, a njegov sin Bašar je pokazao đavolje lice. Od početka sirijskog rata 2011. na ovom je mjestu zatvorio, mučio, ubijao, zlostavljao desetke tisuća ljudi. Procjena je da je ubio najmanje 30 tisuća ljudi. Stotine tisuća ljudi su nestale za njegova režima.— u gradu Sednaya, Sirija.
Razmjeri ovog pakla u zatvoru Sednaya još nisu posve sagledani, ali na svjetlost dana je preko preživjelih izbila nevjerojatna količina groznih priča o boravku u ovoj “klaonici ljudi” kako su taj zatvor godinama zvali u Siriji. Svrha ovakve bestijalnosti bila je poticanje straha kojim je Al-Asadov režim maltretirao vlastiti narod. Svi su znali ako samo zucnu da će završiti ovdje. Njegovo oružje je bilo strah. Kakav je to um? Što je sve spreman napraviti da ostane na vlasti i koliko mu je vlasti doista bilo potrebno? Je li mislio da će zauvijek živjeti? Uvijek se pitam kakvo je to ludilo u glavi takvih diktatora.
A kako je bilo unutra? Ove slike će vam reći mnogo, a to nije niti 10 % svega što su ljudi ovdje prolazili. I po tridesetorica u jednoj prostoriji s jednim WC-om, imali su deke i spavali na podu, mnogi nisu ni imali WC nego su urinirali u vrećice. Bili su u tim betonskim bunkerima bez svjetlosti, preživljavali. Mučeni. Svako toliko su vješali ljude.
Neki su zatvorenici u zatvoru proveli mnoge godine, desetljeća. Teško mi je to uopće zamisliti. Koliki je to očaj, muka, svakodnevni strah i pitanje – je li mi ovo danas posljednji dan? Možda nisu niti znali koliko je dana prošlo u tome mraku? I opet, u svemu tome neki su u sebi pronašli snagu da ipak prežive, pa čak i tolike godine i ugledaju svjetlost dana.
Hodajući ovim prostorijama prolazila me je jeza. Posvuda zadah smrti.
Zatvor je imao mnoge razine i skrivene ćelije. Kad su stigle oslobodilačke snage počeli su probijati zidove i betonske podove u potrazi za skrivenim komorama. Mnoge su obitelji došle tražiti svoje nestale. Danima su stajali pred zatvorom samo da dobiju bilo kakvu informaciju o svojim najmilijima.
Sada je najveći izazov dokumentirati točno što je režim radio svojim žrtvama. U zatvor su došli volonteri koji pokušavaju sačuvati i sabrati dokumente iz Sednaye. Dokumente koje je režim u bijegu pokušao uništiti ali nije stigao koliko su brzo napredovale oslobodilačke snage.
Šokiran sam zlom koje se ovdje nastanilo, koje je ovdje vladalo pola stoljeća. Šokiran sam i činjenicom da su to znali neki režimi izvan Sirije, da su neki čak i podržavali Asadovu vlast. Sirija će se sada morati suočiti sa svojim mrakom, s izdajicama među sobom, s pogledima žrtava koje tko zna hoće li ikada moći oprostiti. Siriju čeka veliko čišćenje, ono je nužno da bi se ostvarila neka bolja budućnost.
