U kontekstu najnovijih političkih događanja u Srbiji, izjave predsjednika Aleksandra Vučića izazvale su veliku pažnju, a mnogi ih interpretiraju kao nastojanje da se radikalizuje situacija i stvori napeta atmosfera u zemlji. Naime, predsjednik je u jednoj od svojih posljednjih izjava spomenuo mogućnost svog ubistva, a takve riječi, prema stručnjacima, nisu samo dramatičan način govora, već i instrument za mobilizaciju i radikalizaciju biračkog tijela. Prema analizama, Vučićov cilj nije samo smirivanje situacije, već stvaranje dojam da je on lično ugrožen, a time i egzistencija države. U tom kontekstu, on se poziva na dvije opcije: jednu demokratsku i jednu, kako je rekao, nedemokratsku koja podrazumijeva nasilno rješenje kroz ubistvo.
Ovaj tip retorike ima za cilj da mobilizuje njegovu političku bazu, predstavljajući situaciju kao borbu “na život ili smrt”. Takav pristup povećava napetost u društvu i usmjerava pažnju na unutrašnje prijetnje koje dolaze, prema Vučiću, od političkih protivnika i “neprijatelja države”. Mnogi smatraju da je ova strategija prepoznatljiva za autokratske režime, koji često koriste strah i prijetnje kako bi učvrstili vlast i stvorili atmosferu u kojoj je svaki otpor percipiran kao napad na zemlju.
Dok se u Srbiji intenziviraju protesti, a studenti i drugi građani traže odgovornost za tragediju koja se dogodila u Novom Sadu, Vučić se ne fokusira na smanjenje političkih tenzija, već na njihovo poticanje. Opozicioni političari i aktivisti zahtijevaju da se otkriju svi detalji o rekonstrukciji Željezničke stanice i da se odgovorni za tragediju sankcionišu, ali predsjednik, umjesto da se pozabavi ovim pitanjima, radije unosi dodatne podjele i napetosti u društvo.
Ove izjave Vučića, kako objašnjavaju analitičari, nisu samo politički stavovi, već i metoda kojom predsjednik nastoji učvrstiti lojalnost svojih sljedbenika. Na taj način, on poziva svoje birače da ga brane u slučaju njegove političke opasnosti, što im prezentira kao obavezu prema državi. Takav pristup stvara klimu straha i obezbjeđuje njegovu političku dominaciju.
Važno je napomenuti da se predsjednik Srbija često upoređuje s Basharom Al-Assadom, sirijskim predsjednikom, koji je, prema Vučiću, napustio svoju zemlju nakon što je njegova vlast srušena. Vučić je insistirao da nije Assad i da neće napustiti Srbiju, naglašavajući da je posvećen borbi za državu. Ipak, upotreba ovakvih paralela također doprinosi njegovoj manipulaciji strahom, jer takve izjave često imaju efekt da potaknu osjećaj ugroženosti među njegovim pristašama, koji su skloni vjerovati da su suočeni s vanjskim i unutrašnjim prijetnjama.
Prema riječima Dragana Popovića iz Centra za praktičnu politiku, ove izjave predsjednika imaju jasnu funkciju u radikalizaciji birača. Popović objašnjava da Vučić koristi strah kao ključnu strategiju u svom vladanju. Pokušava stvoriti dojam da se Srbija nalazi na rubu velikih promjena i sukoba, što njegovim biračima omogućava da ga percipiraju kao vođu koji treba da bude branjeno po svaku cijenu. Ovakav pristup stvara atmosferu u kojoj se opasnosti za državu vide na svakom koraku, a svaki politički protivnik ili kritičar režima doživljava se kao neprijatelj naroda.
Kroz takvu retoriku, Vučić ne samo da nastoji učvrstiti svoju političku poziciju, nego i da stvori atmosferu nepovjerenja koja će mu omogućiti da manipulira javnim mnijenjem i oslabi opoziciju. Politika koju provodi postavlja ga u poziciju lidera koji je “neophodan za opstanak zemlje”, a to je klasična strategija koja se koristi u autokratskim režimima. Prema tome, svaki njegov potez ima cilj da prikupi podršku među onim dijelom birača koji vjeruje u njegovu samosvojnost i neophodnost njegovog vođstva.
S obzirom na sve ove okolnosti, čini se da Vučić neprestano koristi polarizaciju kao metod, stavljajući svoje političke protivnike u poziciju u kojoj se svaki njegov potez doživljava kao borba za opstanak.
Iz perspektive političkih analitičara, Vučićeve izjave i postupci ukazuju na jačanje autokratskih tendencija u njegovom vođenju. U trenutku kada bi trebalo da smiri javne tenzije i pozove na dijaloge i samoanalizu u vezi s političkim krizama, on se odlučuje za pristup koji još više radikalizuje društvo. Ovakva politika oslanja se na emocionalnu manipulaciju i stvaranje dojmova o postojanju neviđenih prijetnji koje mogu ugroziti opstanak države, a time i njegovu političku poziciju. U ovoj strategiji, Vučić koristi sve moguće alate, od istorijskih paralela do osobnih prijetnji, kako bi stvorio klimu neizvjesnosti u kojoj će njegovim biračima izgledati kao da je samo on sposoban da zaštiti stabilnost zemlje. Takav pristup može dugoročno stvoriti duboke političke podjele i dodatno otežati normalizaciju političkog života u Srbiji, dok će opozicija i građani koji traže odgovornost za ključne događaje ostati marginalizirani.
