Nedavno je u javnost procurila priča o dramatičnom trenutku kada je Bašar al-Asad, sirijski diktator, bio prisiljen napustiti svoju domovinu u bijegu pred napredovanjem pobunjenika. Prema informacijama koje su osvanule, njegov bijeg, koji je bio organiziran uz pomoć ruske obavještajne službe, dogodio se u trenutku kada je režim Asada doživljavao ozbiljan pad. Sukobi s naoružanim skupinama, među kojima se izdvaja bivši ogranak Al-Kaide (HTS), doveli su Asada na rub poraza, a Rusija je odlučila intervenirati kako bi zaštitila svog saveznika.
Vladimir Putin, predsjednik Rusije, bio je ključna figura koja je donijela odluku da spasi Asada od propasti, prepoznajući da Rusija više nije mogla vojno podupirati sirijski režim u trenutku kada su pobunjenici bili u ofenzivi. Prema izvještajima, ruski agenti su kontaktirali Asada i uvjerili ga da je borba već izgubljena te da je jedina opcija za opstanak njegova i obiteljima siguran bijeg iz zemlje. Uslijedila je organizacija bijega, koji je, prema nekim informacijama, uključivao isključenje transpondera zrakoplova kako bi se izbjeglo praćenje.
Asad je, prema navodima, bio pod velikim stresom, s obzirom na to da su njegove vojne snage bile u povlačenju, a mnogi su se od njih presvukli u civilnu odjeću kako bi izbjegli daljnje sukobe. Bijeg iz Sirije postao je jedini način da spasi živote, a većina vojnika je napustila bojišta, ostavljajući Asada u situaciji kada je bilo jasno da neće moći zadržati vlast.
U tom trenutku, ruska vojska postaje ključna za njegov spas. Rusija je već bila duboko angažirana u sirijskom sukobu, pružajući vojnu pomoć Asadu kroz zračne napade i vojnu obuku. Međutim, kako su pobunjeničke snage nastavile napredovati, strategija Rusije se promijenila, a odluka o spašavanju Asada postala je prioritet. S obzirom na to da su pobunjenici zauzeli strateške gradove poput Alepa i Hame, Kremelj je shvatio da Asad više nije mogao osloniti na vojnu podršku na terenu.
U međuvremenu, Rusija je pokušavala ublažiti posljedice tog pada režima. Iako je Kremlj dugo podržavao Asada, sada su naglašavali da je njegova politika bila odgovorna za slabljenje vojske i sve brže napredovanje pobunjenika. Službeni ruski mediji optužuju Asada za lošu strategiju i slabo vođenje rata, dok istovremeno ističu kako su njihovi strateški interesi u Siriji i širem Bliskom istoku od najveće važnosti.
Nakon što je Asad napustio Siriju, ruski dužnosnici su također iskazali zabrinutost zbog dviju ključnih vojnih baza koje su imali u Siriji – pomorske luke u Tartusu i zračne baze u Khmeimimu. Ove vojne baze predstavljaju važno vojno i političko uporište Rusije u Bliskom istoku, a pitanje što će se dogoditi s tim bazama nakon pada Asadovog režima ostaje otvoreno. Za Moskvu je bilo ključno održati kontrolu nad ovim bazama, a time i svoj utjecaj na regiju.
U međuvremenu, Sirija se suočavala s potpuno novim izazovima. Asadova vladavina, koja je trajala više od desetljeća, srušena je pred napredovanjem oporbenih snaga. Međutim, Turska, koja je bila najglasniji protivnik Asadovog režima, sada se prikazuje kao mogući najveći pobjednik u ovoj situaciji, jer je, kroz svoju podršku pobunjenicima, imala ključnu ulogu u svrgnuću Asada.
Lavrov, ministar vanjskih poslova Rusije, koji je prethodnog dana razgovarao o sirijskoj krizi sa svojim iranskim i turskim kolegama, također se našao u teškoj situaciji. I Iran i Rusija su bili saveznici Asada, pružajući mu vojnu pomoć još od 2015. godine, dok je Turska podržavala pobunjenike koji su se protivili njegovom režimu. Taj globalni geopolitički sklop postao je još složeniji u trenutku kada je jasno da je Asadov pad neminovan.
U zaključku, ovaj događaj pokazuje kako globalna politika i savezništva mogu imati dalekosežne posljedice za režime i narode u konfliktima. Rusija je, kroz svoju vojnu i obavještajnu podršku, uspjela spasiti Asada, ali u isto vrijeme suočila se s velikim geopolitičkim izazovima u Siriji. Sa Turskom koja izlazi kao pobjednik u ovom sukobu, a s obzirom na interese Rusije i Irana, jasno je da će budućnost Sirije biti oblikovana međunarodnim savezništvima, a ne samo unutarnjim političkim borbama.
