Politička scena u Srbiji posljednjih dana je uzburkana zbog istupa predsjednika Aleksandra Vučića, čiji su komentari izazvali niz reakcija u javnosti. Vučićeve izjave, obilježene uvredljivim tonom i verbalnim napadima, ukazale su na ozbiljnu eskalaciju retorike na najvišem državnom nivou. Njegove riječi usmjerene su prema političkim protivnicima, univerzitetskim profesorima, pa čak i građanima koji su izrazili svoje nezadovoljstvo određenim odlukama vlasti. Takvo ponašanje, prema mišljenju stručnjaka, može se smatrati opasnim, ne samo za političku klimu, već i za društvo u cjelini.
Vučić je, u obraćanjima putem društvenih mreža i tokom gostovanja na nacionalnoj televiziji, iznio niz optužbi na račun različitih pojedinaca i grupa. Među najkontroverznijim izjavama bila je ona u kojoj je demonstrante koji su protestovali protiv rušenja Starog savskog mosta nazvao „narkomanima“ i optužio ih za nasilničko ponašanje prema novinarima i policiji. Osim toga, opisao je profesore Beogradskog univerziteta kao „lopove i plagijatore“, što je izazvalo ogorčenje među akademskom zajednicom. Njegove izjave o građanima koji su privedeni tokom protesta dodatno su produbile jaz između vlasti i javnosti. Koristeći ponižavajuće termine, poput poređenja demonstranata sa životinjama, Vučić je dodatno polarizirao društvo.
Kome su bile upućene uvrede?
Vučićevi verbalni napadi nisu bili usmjereni samo na demonstrante. Posebno je kritikovao dvije profesorke Univerziteta u Beogradu: Biljanu Stojković i Danicu Popović. Prvu je nazvao „ludom“, dok je drugu optužio za plagijat i korupciju. Ovakve izjave su izazvale burne reakcije u javnosti, naročito među akademicima, koji su u više navrata pozivali na smireniju i konstruktivniju komunikaciju. Pored toga, Vučić je tvrdio da su univerzitetski profesori finansijski privilegovani te da zarađuju više od predsjednika države, što je dodatno podstaklo raspravu o finansiranju obrazovnih institucija i njihovoj autonomiji.
Šire implikacije retorike
Ovakav vokabular, prema mišljenju socijalnog psihologa Dragana Popadića, skandalozan je i potpuno neprimjeren za jednog državnika. Popadić ističe da takva retorika ne samo da degradira politički dijalog, već i normalizuje prostakluk i verbalno nasilje u javnom diskursu. On upozorava da predsjednik, svojim načinom komunikacije, postavlja standarde ponašanja koji se prenose i na šire društvo. Normalizacija takvog nivoa agresije i uvreda može dugoročno narušiti međuljudske odnose i povjerenje među građanima.
Popadić takođe smatra da Vučićeva retorika odražava njegovo trenutno psihološko stanje. Prema njegovim riječima, predsjednik svojim izjavama pokazuje određeni nivo frustracije i percepciju vlastite pozicije koja bi mogla biti štetna za društvo. „Ljudi ne bi trebali biti samo zgroženi uvredama, već i ozbiljno zabrinuti zbog posljedica takvog ponašanja,“ upozorio je Popadić.
Ključne posljedice
Retorika predsjednika ima nekoliko ključnih posljedica za srbijansko društvo:
- Politička polarizacija: Oštre podjele između pristalica i protivnika vlasti postaju sve izraženije.
- Normalizacija nasilja: Verbalni napadi s vrha vlasti daju prostor sličnom ponašanju u svakodnevnom životu.
- Narušavanje ugleda institucija: Optužbe na račun univerziteta i akademske zajednice podrivaju povjerenje u ključne društvene institucije.
Zaključak
Izjave Aleksandra Vučića u posljednjih nekoliko dana pokazuju ne samo eskalaciju retorike, već i ozbiljne implikacije po političku kulturu u Srbiji. Njegov vokabular i način komunikacije odražavaju nepoštovanje prema političkim protivnicima, intelektualcima i građanima koji drugačije misle. Takav pristup ne doprinosi stabilnosti, već produbljuje podjele i normalizuje agresiju u društvenom diskursu. Za stabilno i zdravo društvo neophodno je da politički lideri pokažu uzdržanost, poštovanje i odgovornost u komunikaciji, što u ovom slučaju očigledno izostaje.
Jedan od dodatnih problema ovakve retorike jeste što odvraća pažnju javnosti od suštinskih pitanja i izazova s kojima se društvo suočava. Dok su uvrede i skandali na naslovnicama, teme poput ekonomskih problema, reforme obrazovanja, zdravstvenog sistema i pravosuđa ostaju u drugom planu. Ovaj trend omogućava vlastima da izbjegavaju odgovornost za donošenje ključnih odluka i rješavanje nagomilanih problema. Građani, umjesto da se fokusiraju na važne društvene debate, bivaju uvlačeni u vrtlog konflikata i podjela koje proizvodi politički vrh. Ovo dodatno usložnjava situaciju i otežava proces pomirenja i izgradnje konstruktivnog dijaloga u zemlji.
