Jedan od najvažnijih gazija Srebrenice, Nurija Memišević – Nurica, žrtvovao je svoj život za odbranu ovog grada i cijele domovine Bosne i Hercegovine. Ovo je priča o njemu, iz perspektive nekoga ko ga je dobro poznavao, dijelio s njim djetinjstvo i odrastao uz njega, za razliku od mnogih koji pišu o Nurici, a nisu ga lično poznavali.
Nurica je bio moj komšija i školski drug. Odrastao je u Bosanskoj ulici, poznatoj kao Džanići, gdje su živjeli i mnogi naši zajednički prijatelji: Nerdin, Maljoki, Fikro, Salke, Redžep, Mustafa, Fahro i Mrki. Bio je četvrto dijete u porodici čestitih roditelja, Hajdara i Hajre, koji su ga odgojili u duhu poštenja i skromnosti. Porodicu su činili i njegov brat Hajruš, te rahmetli Fahro i Kiko, koji je tragično stradao u rijeci Drini u Bijeljini. Sestre su također bile poznate po svojoj čestitosti.
Djetinjstvo smo provodili u bezbrižnim igrama, a posebno pamtimo dane kada smo igrali fudbal kod OŠ „Haćam Midhat“ i kupali se u Krizevci. Bili smo nestašni, kao i sva djeca, pa smo jednom prilikom napravili i „zijan“ koji je ostao urezan u našim sjećanjima. Nurica je uvijek bio staložen i smiren, ali je u društvu bio pravi šaljivdžija, poznat po svom vedrom duhu.
Prije početka rata, Nurica je započeo radni vijek i upoznao djevojku S.R. Bila je to prava ljubavna priča – čestit momak našao je sebi jednako čestitu djevojku. Međutim, početkom aprila 1992. godine, kada se ratne sjene počinju nadvijati nad našim krajem, sve se mijenja. Ljudi masovno napuštaju Bratunac, a mi hodamo ulicama kao izgubljene duše. Jednog dana, dok sam stajao ispred Stare Samoposluge kod kina, prišao mi je Nurica. Pitao me: „Hoćeš li, Murke, za Tuzlu?“ Odgovorio sam mu da neću, jer tamo nemam nikoga. Ni on nije htio. Odlučili smo zajedno krenuti kući, ne sluteći da se u Bratuncu više nikada nećemo vidjeti.
Naš sljedeći susret desio se u junu 1992. godine. Tada smo se dugo ispričali, prisjećajući se svih naših zajedničkih prijatelja i zgoda iz mladosti. Nurica je već tada postajao pravi heroj, borac koji je u srcu nosio nepokolebljivu hrabrost. Želio je da se jednog dana vrati u Bratunac, da obiđe kuću i uzme uspomene – posebno slike sa svojom voljenom. Savjetovao sam ga da bude oprezan i da misli na preživljavanje, jer rat nije igra.
Tokom rata, Nurica se suočio s mnogim bitkama. Bio je nepokolebljiv, uvijek na prvoj liniji odbrane. Iako su situacije bile izuzetno teške, on je iz svake borbe izlazio kao pobjednik. Nažalost, sudbina je imala druge planove. Dana 16. januara 1993. godine, desila se tragedija. Iako sam i sam bio ranjen i jedva se kretao, skupio sam snage da odem u srebreničku bolnicu. Tamo sam zatekao Nuricu kako leži na stolu, miran i spokojan, kao da spava. Nisam mogao vjerovati da je otišao.
Njegov odlazak ostavio je prazninu koju ništa ne može popuniti. Nurica nije bio samo heroj; bio je prijatelj, brat i uzor svima nama. Njegova hrabrost i požrtvovanost ostaju vječna inspiracija.
Prisjećajući se Nurice, ne mogu a da ne pomislim na sve što smo prošli zajedno i na sve što je mogao još postići. Njegova žrtva nije uzaludna – on je simbol otpora i snage, oličenje istinske borbe za slobodu. Njegova priča treba da se pamti i prenosi budućim generacijama, kao podsjetnik na to koliko je visoka cijena slobode.
Neka ti je vječni Džennet, gazijo. Tvoja hrabrost i odanost domovini nikada neće biti zaboravljeni prenosi zasrebrenicu
